Žena je srce Islama

Zar ženama nije dovoljno ponosa to što pripadaju vjeri u kojoj se nagovještava dobro onoj porodici u kojoj se rodi žensko dijete, i to što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nosio svoju unuku Umamu u mesdžid kako bi se pohvalio njome, držao je u namazu i spuštao pored sebe kada je obavljao sedždu?

Nisu li Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi, postupci i prešutna potvrda – sunnet koji treba slijediti? Šta bi mogla biti mudrost nošenja ženskog djeteta na propisani namaz? Vjerovatno, podučavanje ashaba i generacija muslimana poslije njih.

Prije nekoliko dana Saudijska akademija pri Univerzitetu ’’Kralj Fejsal’’ u Rijadu bila je domaćin uvaženom islamskom učenjaku dr. Selmanu ibn Fehdu el-Avdi. Tom prilikom šejh se obratio prisutnima prigodnim predavanjem u kome je pokušao korigovati neispravne teze u vezi sa ženinom ulogom u društvu. Kolumnistica novina ’’El-Vetan’’ Umejma Ahmed el-Dželahime u kratkim crtama prenosi i komentariše ovo predavanje.

Kaže dr. Selman ibn Fehd el-Avde: ’’Ako je muškarac mozak društva, žena je njegovo srce. Ona je ukras i sjaj dunjalučkog života. Ona je od čovjekovog postanka na Zemlji majka, kćer, supruga, sestra i partner u svim životnim segmentima.’’ Šejhove riječi su sušta istina: kao što bez razuma nema aktivnog života, tako isto bez srca nema životnog minimuma, jer ono je život. Muškarac i žena nadopunjuju jedno drugo, suprotnosti koje postoje u njima su suprotnosti spajanja, a ne razdvajanja i isključivosti.

Žene bolje od hiljadu muškaraca

Kritizirajući shvatanje po kojem je sramota muškarcu da se savjetuje sa ženom, šejh kaže: ’’Ima ljudi koji savjetovanje sa ženom, kćerkom, sestrom smatraju sramotom i nečim što ne priliči muškarcima, zaboravljajući da se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, savjetovao sa svojim ženama, majkama pravovjernih. Konkretno, savjetovao se sa Ummu Selemom i Hatidžom, radijallahu anhuma.’’

Hrabrost i stoičko držanje faraonove žene, koja se suprotstavila svome mužu u njegovom vlastitom dvoru, motiv je više, da, kako kaže šejh, istaknemo kako su neke žene ostvarile veći stepen u vjeri od mnogih muškaraca. ’’Nije svaki muškarac na individualnom planu bolji od svake žene, bilo je žena koje su svojim kvalitetom pretekle mnoge muškarce. Ko se to od muškaraca može porediti sa Asijom, faronovom ženom, Merjemom, alejhis-selam, Hatidžom i Aišom, majkama pravovjernih, radijallahu anhuma, Fatimom i drugim čestitim ženama? I u današnjem vremenu postoje žene koje su vrednije od hiljade muškaraca’’, konstatirao je šejh.

Muškarac je odgovoran za ženu, a žena sama za sebe

Vođenje brige o porodici (skrbništvo), šejh tumači na sljedeći način: ’’Općenito, postoji redoslijed u odgovornostima i nadležnostima. Prva i najveća odgovornost leži na muškarcu. On je skrbnik u svakom slučaju, i kada je otac, i kada je muž, i kada je stariji brat. Skrbništvo ne znači potcjenjivanje i omalovažavanje ženine ličnosti, niti uskraćivanje njenih prava. Ženina sloboda i iskristalisana uloga jasno je naglašena u Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, sunnetu. Žena, prema smjernicama Poslanikovog sunneta, ima svoju vrijednost i značaj, pravo na donošenje vlastitih životnih odluka.’’

Šejh se nije zaustavio kod spomenutog tumačenja, nego je naveo i prokomentirao nekoliko hadiskih tekstova, kojima neki krugovi argumentiraju svoje neispravne stavove o ženi, stavljajući ih u pogrešan kontekst i tumačeći ih na sebi svojstven način. Jedan od najčešće korištenih hadisa u tom smislu je hadis: ’’Nisam vidio da neko ko je manjkave pameti i vjere može toliko djelovati na pamet i najodlučnijih ljudi, kao što ste to vi žene. ’’On, o ovome hadisu, razmišlja na sljedeći način: ’’Kontekst u kojem su izgovorene ove riječi je kontekst pohvale i ukazivanja na kvalitete. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kao da želi reći da je žena u stanju intelektualno nadvladati i najodlučnije muškarce. To je uistinu skrivena i tajnovita ženina odlika.’’

Nepobitne činjenice o vrijednosti žena

Nemam šta drugo nego se zahvaliti šejhu na trudu koji je uložio kako bi ova poruka dospjela do onih koji imaju pogrešnu predstavu o ovom kao i o mnogim drugim pitanjima, s tim da bih imala još štošta kazati o ovoj temi. Prilika je to koju ne bih smjela propustiti. Nije hvalisanje nego činjenica da je prva osoba koja je izgovorila šehadet bila žena, Hatidža, radijallahu anha, majka pravovjernih; da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao za Nusejbu (Ummu Imaru): ’’Na dan Bitke na Uhudu, nisam se okrenuo ni lijevo ni desno a da nju nisam vidio kako me hrabro brani i štiti’’, ’’Ko može učiniti ono što ti možeš, o Ummu Imara?!’’

Zar ženama nije dovoljno ponosa to što pripadaju vjeri u kojoj se nagovještava dobro onoj porodici u kojoj se rodi žensko dijete, i to što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nosio svoju unuku Umamu u mesdžid kako bi se pohvalio njome, držao je u namazu i spuštao pored sebe kada je obavljao sedždu? Nisu li Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi, postupci i prešutna potvrda – sunnet koji treba slijediti? Šta bi mogla biti mudrost nošenja ženskog djeteta na propisani namaz? Vjerovatno, podučavanje ashaba i generacija muslimana poslije njih. U ovom smislu nezaobilazan je komentar šejha dr. Abdul-Vehhaba et-Turejrija, koji je rekao: ’’Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je taj koji je držao u namazu svoju unuku! On je rekao: ’Istinska radost mi je data u namazu.’ Niko ne može imati njegovu skrušenost u namazu, niti iko može iskazati poštovanje prema namazu kao što je on, što bi trebao biti jasan znak i dokaz da on tim postupkom (držanjem unuke u farz-namazu) nije uradio ništa što bi narušilo veličinu namaza ili umanjilo njegovo pravo. Možda ne bismo pogriješili kada bismo rekli da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na ovaj način, ciljano, htio obaviti dva ibadeta u isto vrijeme – ibadet namaza i ibadet dobročinstva prema kćerci i unuci.’’

Posljednja Poslanikova oporuka

Da, dobročinstvo prema ženskoj djeci i blag odnos prema njima je ibadet za koji će čovjek biti nagrađen, a ne nešto čega bi se trebao stidjeti! I ne samo u djetinjstvu, nego i kada odrastu. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dočekivao je svoju kćer Fatimu, ukazujući joj svaki vid počasti, i poljubivši je u čelo svaki put kada ga je posjetila. Osim toga, zar Allah, dželle šanuhu, nije uopćeno naredio muškarcima, muževima, očevima i braći, dobročinstvo prema ženama, kada je rekao: ’’I prema njima se lijepo odnosite!’’ Ko je ako ne Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prvi sproveo u djelo ovu naredbu u svojoj kući? On se utrkivao sa Aišom, radijallahu anhuma, i šalio s njom kako bi je učinio sretnom, dotjerivao se i uljepšavao za susret sa svojim ženama, pomagao im u kućnim poslovima. Hajde da sve to zaboravimo i prisjetimo se samo posljednje Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, oporuke na Oprosnom hadždžu. U toj oporuci, koja se smatra zadnjim Poslanikovim direktnim obraćanjem i savjetovanjem ummetu, ističe se blagonaklon i lijep odnos prema ženama za koje je upotrijebljen izraz kavarir (ar. karura, mn. kavarir, staklenka). Zašto ih je nazvao ’’staklenkama’’, a ne ženama? Jer su lomljive i nježne kao staklenke. Prema njima se treba odnositi osjetljivo i oprezno, zato što su osjećajne, nježne, krhke i preosjetljive.

Hajde da sve to zaboravimo i prisjetimo se samo posljednje Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, oporuke na Oprosnom hadždžu. U toj oporuci, koja se smatra zadnjim Poslanikovim direktnim obraćanjem i savjetovanjem ummetu, ističe se blagonaklon i lijep odnos prema ženama za koje je upotrijebljen izraz kavarir (ar. karura, mn. kavarir, staklenka). Zašto ih je nazvao ’’staklenkama’’, a ne ženama? Jer su lomljive i nježne kao staklenke. Prema njima se treba odnositi osjetljivo i oprezno, zato što su osjećajne, nježne, krhke i preosjetljive.

’’Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je taj koji je držao u namazu svoju unuku! On je rekao: ’Istinska radost mi je data u namazu.’ Niko ne može imati njegovu skrušenost u namazu, niti iko može iskazati poštovanje prema namazu kao što je on, što bi trebao biti jasan znak i dokaz da on tim postupkom (držanjem unuke u farz-namazu) nije uradio ništa što bi narušilo veličinu namaza ili umanjilo njegovo pravo. Možda ne bismo pogriješili kada bismo rekli da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na ovaj način, ciljano, htio obaviti dva ibadeta u isto vrijeme – ibadet namaza i ibadet dobročinstva prema kćerci i unuci’’

Piše: Umejma Ahmed el-Dželahime

Preveo i prilagodio: Mr. Semir Imamović

Izvor: saff