Uloga i utjecaj tv-a na odgoj i ponašanje djece

Televizija kao najmasovniji medij, kod nas je toliko prisutna u domovima da je postala kao novi član porodice.Njoj se, nažalost, nerijetko pridaje više pažnje i prava, nego živućim članovima porodice, pa tako djeca treba da su mirna i da šute dok je Dnevnik, na zajedničkom porodičnom okupljanju TV prijemnik je obavezno upaljen i ako uspije da zaokupi pažnju većine, nestaje razgovora i druženja, nauštrb dvodimenzionalne imaginarne slike.

Slijedeći prijemjer odraslih, djeca svoje slobodno vrijeme vrlo često provode pred televizorom. Tamo, opet, ponajmanje mogu da vide poučnih dječijih emisija. Ali zato, mogu da vide muzičke spotove, filmove, serije, reklame, uglavnom sve one nepoželjne oblike ponašanja i osobine koje ih mogu da zaokupe gledajući TV. Tako televizija kao mass medij, umjesto prvobitne informativne i edukativne uloge, ima markentinšku, ideološku i destruktivnu ulogu.
Markentinška uloga ima za cilj da po svaku cijenu (a nikako malu, na računima TV kuća) promoviše proizvode – direktno ili indirektrno. Direktni marketing su reklame koje se emituju čak i usred neke emisije zapravo su, na kraju, njen sastavni dio. Oni mudriji i «kreativniji» sudionici u kreiranju reklama promovišu proizvode, firme, pojedince, pa i nacije i cjelokupni državni aparat, kroz filmove, serije, spotove…Treba napomenuti i to da su djeca najpogodnija populacija za promovisanje. Ako se emituje neki crtani film u nastavcima tokom cijele sedmice, vrlo brzo se na tržištu nađu grickalice, žvake, sličice, igračke i majice sa likovima glavnih junaka. Neko se, onda, dosjeti da to mogu biti i bojanke, privjesci, sveske i olovke – sve u stilu likova iz animirane serije.
O tome kakav utjecaj imaju ti likovi sa TV-a na djecu, ćemo nešto kasnije. Prije toga, da se vratimo na indirektni, moglo bi se reći i skriveni marketing koji se plasira putem televizije. Obični gledalac, zaokupljen radnjom filma, neće toliko obratiti pažnju na pozadinu stalnog isticanja određenih proizvoda i predmeta ili pozitivnih osobina jednog naroda i negativnih drugog. Ovdje već prelazimo u područje ideološke uloge televizije koja je istovremeno i toliko jaka i tako skrivena, da je samo objektivni i kritički usmjereni posmatrači, isprva mogu prozrijeti. Nažalost, toliko se svakodnevno proizvede i plasira filmova koji promiču ideje i viđenja svijeta očima velikih sila, odnosno sile i njihov antagonizam prema drugim narodima i nacijama, da nasreću, sve više ljudi razotkriva te njihove ciljeve i istinske namjere. (Tek nakon drugog sporadičnog gledanja filma u kome glumi Džeki Čen koji je omiljen kako među djecom, tako i među odraslima širom svijeta, shvatla sam zašto taj slavni glumac nije drag i omiljen među svojim sunarodnjacima: on više nije Kinez, nego svom svojom dušom – Amerikanac!).
Ideološke namjere se očituju i u stalnim nastojanjima da se putem televizije, a sada i Interneta, infiltriraju svi oni negativni modeli ponašanja i izopačen sistem vrijednosti koji ima za cilj da razori porodicu, a samim tim i društvo. Primjetno je, dakle, da se uloge televizije danas nadovezuju jedna na drugu i nadopunjuju. Kako možemo nazvati ulogu medija kojom se promoviše blud, preljuba, zavist, ljubomora, materijalizam, nego destruktivnom, jer se amoralno predstvalja kao nešto sasvim normalno i prirodno, novac postaje glavni sastavni dio života, a netrpeljivost prema drugim i drugačijim ljudima, nešto što se podrazumijeva. Ako se u tom duhu «odgajaju» ukućani, onda je kao normalan slijed događaja za očekivati konflikte i sukobe. A kada se razori porodica kao nukleus društva, onda je na pomolu i uništenje cjelokupne društvene zajednice kojom je, tako razorenom, mnogo lakše vladati. Gledajući putem TV-a stil življenja, oblike ponašanja, stil oblačenja, načine ophođenja među ljudima, djeca bez razmišljanja ih prihvataju i oponašaju, i udaljavajući se tako od svog sistema vrijednosti, svoje kulture i identiteta.

UTJECAJ TV-a NA DJECU

Koliko je snažan utjecaj TV-a na djecu rječito pokazuju rezultati istraživanja, posebno onih koje je proveo naučnik Bandura. Naime, dokazano je da su se djeca kojoj su prikazivane emisije sa nasiljem, nakon istraživanja, ponašala agresivno, imitirajući tako ono što su vidjela na TV-u. Koliko je jak utjecaj TV-a na psihu i ponašanje djece, ilustruju i primjeri iz svakodnevnog života. Nakon što je gledao muzički spot u kome poznati pjevač pjeva nasred autoputa i prelazi ga dok oko njega jure automobili, jedan dječak je izašao na ulicu i oponašao viđeno ponašanje na TV-u. Drugi dječak je skočio sa stepeništa nakon što je popio energetsko piće, čudeći se što nije poletio!?! Nije ni slutio gips na nozi, jer toga nije bilo na reklami!!! A, s druge strane, kreatorima TV-reklama nije važno da li će neko dijete htjeti da, iz radoznalosti, isproba ono što je vidjelo i bukvalno shvatilo, ili će poželjeti da se identifikuje sa nekom poznatom ličnošću i tako bude «u modi». Markentinškim kompanijama je jedino važno da prodobiju publiku, odnosno, kupce, ne vodeći računa o negativnim posljedicama. To što u SAD-u devetogodišnjaci nose pištolje i noževe u školu da bi se dokazali pred vršnjacima, nije posljedica ničeg drugog do stalnog bombardovanja djece i mladih filmovima prepunim nasilja. Ovdje dio odgovornosti svakako snose i roditelji koji dopuštaju djeci da gledaju sve i svašta na TV-ekranima.
U današnje vrijeme je gotovo nemoguće dijete izolovati od utjecaja TV-a, ali ga je moguće uputiti da kritički gleda sve programe i da u njima prepozna zavjeru producenata. Zabraniti djetetu gledanje TV-a nije pravi način da se dijete izolira od štetnih utjecaja na njegovu psihu i ponašanje. Znamo da dijete još više zanima ono što mu se zabranjuje i ono uinad hoće da radi protiv zabrane. Dakle, preostaje nam samo da reduciramo gledanje TV-a na što manju moguću mjeru zaokupljajući dijete drugim aktivnostima tako da ono prosto nema vremena za TV-program. Druga solucija je da zajedno sa djetetom gledamo TV i da mu sugerišemo šta je pozitivno, a šta negativno u emisiji koju gledamo. Vrlo je važno djeci dati do znanja da je daljinski upravljač u rukama roditelja i da su oni ti koji će mijenjati kanal kada se neko nedolično ponašanje pojavi na ekranu, ali i da će isključiti televizor nakon sat ili maksimalno sat i po gledanja. Statistike su pokazale da su najveći konzumenti televizijskih emisija Amerikanci čija djeca (2/3 ispitanika) provedu dnevno osam do devet sati ispred malih ekrana. To dovoljno pokazuje da od silnih sadržaja koje gleda, dijete nema vremena za razmišljanje ni kritičko rasuđivanje, nego slijepo slijedi sve ono što mu se servira na TV-u. Ali to je i indikator da roditelji na to i ne obraćaju pažnju jer smatraju da su sigurni ako dijete ostave samo u kući i dozvole mu, da vrijeme dok oni dođu s posla, prekrati uz televizor. Otuda devijantno ponašanje, maloljetnička delikvencija, nasilje u porodici i šire, razdor porodica, problemi u školi i cjelokupnoj društvenoj zajednici.
Zato, dragi roditrelji, umjesto da dijete prepustite TV-u, videoigricama, internetu i sl. mnogo će korisnije i učinkovitije biti ako prošetate sa njim, poigate se, porazgovarate, zamolite ga da vam pomogne u kućanskim poslovima i sl. Zaokupite djetetovu pažnju korisnim stvarima i ne dopustite da ono svoje slobodno vrijeme koristi prekomjerno gledajući televizor. Ako se to, ne daj Bože desi, znajte da se vi i vaše dijete udaljavate jedni od drugih i da je vašu međusobnu komunikaciju zamjenila iluzorna četvrtasta kutija iza koje, ustvari, nema ništa.

(preuzeto sa islamskog, od medine)