Psovka, razvratan i ružan govor

Psovka, razvratan i ružan govor posljedice su aktiviranja našeg jezika. To su grijesi kojih se možemo sačuvati, čuvajući svoj jezik i pažljivo vodeći računa o tome šta izgovaramo. Allahov Poslanik, s.a.v.s., u predanju Abdullaha b. Mes’uda, r.a., upozorava: „Psovanje vjernika je grijeh a borba protiv njega je kufr!“ Pod psovanjem vjernika misli se na svaku vrstu uznemiravanja.

Svaka vrsta uznemiravanja vjernika je strogo zabranjena. Allah Uzvišeni to definira očitim grijehom: „A oni koji vjernike i vjernice vrijeđaju, a oni to ne zaslužuju, tovare na sebe klevetu i pravi grijeh“. Što se, pak, tiče borbe i ratovanja protiv vjernika, što je u riječima Poslanika, s.a.v.s., označeno kao kufr, islamski učenjaci nemaju jedinstven stav. Dio učenjaka smatra da je to kufr ni’me (poricanje Allahove blagodati), a ne kufr koji izvodi iz vjere, drugi, pak, smatraju da se tim hadisom isključivo želi ukazati na veličinu i opasnost dotičnog grijeha, dok ima i onih koji smatraju da se kufr u spomenutom hadisu odnosi na onoga koji taj grijeh smatra dozvoljenim.

Ukoliko dođe do psovanja i vrijeđanja, za to će grijeh snositi osoba koja je uzrokovala takvu reakciju, pod uvjetom da druga osoba bude dostojanstvena i ne pređe mjeru u uzvraćanju na te uvrede. Ebu Hurejre, r.a., prenosi hadis Poslanika, s.a.v.s., u kojem se kaže:
„Što se tiče dvojice koji jedan drugog vrijeđaju (psuju), onaj koji prvi počne snosi sav grijeh, pod uvjetom da drugi u svom odgovoru ne pređe mjeru i ne kaže više nego što je njemu rečeno!“
Pored toga, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je zabranio psovanje mrtvih, kao što se navodi u Buharijinoj predaji od Aiše, r.a: „Ne psujte mrtve, jer su oni našli ono što su sebi pripremili!“ , dok se u Tirmizijinom predanju od Mugire b. Šu’be spominje: „Ne psujte mrtve, jer to uznemirava žive!“
Uz to je Allahov Poslanik, s.a.v.s., zabranio psovanje vremena, vjetra, povišene temperature i pijetla.
Ebu Hurejre, r.a, prenosi da je Allahov Vjesnik, s.a.v.s. kazao: „Nemojte psovati vrijeme, jer je Allah vrijeme!“ , a u drugog dužoj verziji Vjerovjesnik, s.a.v.s., navodi da je Allah Uzvišeni kazao: „čovjek me uznemirava svojim govorom: „Loša li vremena!“ Zato neka niko ne kaže: „Lošeg li vremena!“, jer Ja sam vrijeme. Mijenjam njegove noći u dane, a kada htjednem Ja ću ih usmrtiti!“
Ummu-s-Saib, r.a., je imala povišenu temperaturu i loše se o tome izrazila, pa joj je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „Nemoj psovati groznicu, jer ona briše grijehe sinova Ademovih, kao što kovački mijeh skida hrđu sa željeza!“

Zejd b. Halid el-Džuheni, r.a, prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., uopozorio: „Nemojte psovati pijetla, jer on budi na namaz!“
Ubejj b. Ka’b, r.a, prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Nemojte psovati vjetar, pa ako vidite nešto što ne volite, proučite: „Allahumme inna nes’eluke min hajri hazihi-r-rihi ve hajri ma fiha ve hajri ma umiret bihi, ve ne’uzu bike min šerri hazihi-r-rihi ve šerri ma fiha ve šerri ma umiret bihi!“ / „Allahu, molimo te za dobro ovog vjetra, za dobro koje nosi i za dobro s kojim je poslan, a utječem ti se od njegovog zla, zla koji nosi i zla s kojim je poslan!“ U drugim predanjima se kaže: „Nemojte psovati vjetar, jer je on Allahova milost ljudima, nosi im milost i kaznu, nego molite Allaha za njegovo dobro i utječite se od njegovog zla!“

Posebno je Allahov Poslanik, s.a.v.s., upozorio na psovanje i vrijeđanje ashaba. U predaji Ebu Hurejre, r.a, on energično kaže: „Ne vrijeđajte (ne psujte) moje ashabe! Ne vređajte (ne psujte) moje ashabe! Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, kada bi neko od vas udijelio koliko brdo Uhud zlata ne bi dostigao vrijednost njihovog „ mudda“ (pregršt) niti pola njega!“
Hafiz Zehebi tvrdi da onaj koji napada i psuje ashabe izlazi iz vjere i prestaje biti vjernik.

Psovka i vrijeđanje Allaha i Njegovog Poslanika, s.a.v.sa., kao i temeljnih istina vjere, ne samo da su teški grijesi, nego, u isti mah, počinioca izvode iz vjere i svrstavaju ga u otvorene nevjernike!
Ne treba vrijeđati i psovati nečije svetinje niti roditelje, jer će to, ustvari doprinijeti, kako se navodi u nekim predajama, da i oni počnu vrijeđati i psovati naše svetinje i naše roditelje. Tako Abdullah b. Amr, r.a, prenosi hadis u kojem se strogo zabranjuje da čovjek psuje svoje roditelje. Kako će čovjek psovati svoje roditelje?! Vjerovjesnik, s.a.v.s., kaže: „U najveće grijehe spada, uistinu, da čovjek psuje svoje roditelje!“ Neko je upitao: „A kako to čovjek psuje svoje roditelje, Allahov Poslaniče?“ On je odgovorio: „čovjek psuje oca drugog čovjeka, pa taj onda psuje njegova oca ili njegovu majku, pa mu taj odvrati i psuje njegovu majku!“

Inače, svaki bestidan i besramnan govor islamom je zabranjen i vjernik ga treba izbjegavati i svoj jezik pažljivo čuvati od onog što ima ružno i razvratno značenje. Poslanik islama, s.a.v.s., jasno je naglašavao potrebu čuvanja jezika od svega toga. Abdullah b. Mes’ud, r.a, prenosi predaju u kojoj je Vjerovjesnik, s.a.v.s., jasno definirao vjernika: „Vjernik ne vrijeđa, ne proklinje, nije bestidan i besraman!“ Ukoliko se desi da se nekome omakne pa izgovori ružne i razvratne riječi, pravilo je da izgovori istigfar i zamoli Allaha Uzvišenog da mu oprosti taj grijeh!

Potvaranje poštenih osoba

Jezik se često koristi i za potvoru i optužbu neke čestite i poštene osobe, npr. da je počinila bludnu ili neku drugu nečasnu radnju ili čin. To se posebno pokušava imputirati časnom i poštenom vjerniku ili vjernici, kako bi im se atakovalo na njihov autoritet i ugled. Zbog toga Gospodar svjetova otvoreno prijeti u Svojoj jasnoj Knjizi: „One koji vole da se o vjernicima šire bestidne glasine čeka teška kazna i na ovom i na onom svijetu; Allah sve zna, a vi ne znate“.Allah Uzvišeni prijetnjom prokletstvom i na ovom i na onom svijetu, za one koji potvore čestite osobe, jasno nagovještava pogubnost te negativne osobine: „Oni koji obijede čestite, bezazlene vjernice, neka budu prokleti i na ovom i na budućem svijetu; njih čeka patnja nesnosna!“

Analizirajući ove ajete dolazimo do zaključka da Allah Milostivi spominje čestite vjernice, što, eksplicite, upućuje na zaključak da će žene češće biti predmet potvore. To najbolje ilustrira primjer Aiše, r.a., časne supruge Allahovog Poslanika, s.a.v.s., koju su licemjeri pokušali potvoriti. Allahova, dž.š., odbrana i zaštita te časne žene i njene čestitosti – neka je Allah s njom zadovoljan – izvršena je Njegovim direktnim interveniranjem i afirmiranjem njenog moralnog digniteta u poglavlju En-Nur, čime je svima bilo jasno o kakvom nečasnom imputiranju licemjera se radi.
Međutim, koliko je potvora štetna i zarazna jasno ilustrira ovaj Aišin, r.a., slučaj. Iako, znajući da je ona Poslanikova, s.a.v.s., supruga a naša časna majka, čak su i neki vjernici iznosili tu potvoru: „Među vama je bilo onih koji su iznosili potvoru!“ Allah Uzvišeni pita te vjernike: „Zašto, čim ste to čuli, nisu vjernici i vjernice jedni o drugima dobro pomislili i rekli: „Ovo je očita potvora!“
Koliko nas danas sluša ovu Allahovu, dž.š., zapitanost?! Koliko je danas muslimana, nakon optužbe nekoga na račun drugog muslimana, spremno braniti njegovu čast i dostojanstvo?! Nažalost, najveći dio muslimana danas se utrkuje, nakon potvore nekog vjernika, da donosi konačne presude i iznosi svoje sumnje u pogledu njegove čestitosti i neporočnosti. Posebno je to izraženo danas u raznim neobjektivnim medijskim kućama, koje poradi dunjalučkih prolaznih vrijednosti i materijalnog šićara ili senzacionalističke vijesti, plasiraju vijesti i potvore bez ikakve provjere, dokaza i argumenata, ne vodeći računa o negativnim posljedicama koje će itekako pretrpjeti potvorene osobe. Ta potvora je izuzetno opasna kada je u pitanju optužba za blud.
Znajući da će se potvora širiti kao kuga, što je slučaj i u današnjem vremenu, Allah Uzvišeni je odredio mehanizme koji će to spriječiti i tu pojavu minimizirati. On kaže: „One koji okrive poštene žene, a ne dokažu to s četiri svjedoka, sa osamdeset udaraca bičem izbičujte i nikada više svjedočenje njihovo ne primajte; to su nečasni ljudi, osim onih koji se poslije toga pokaju i poprave, jer i Allah prašta i samilostan je!“

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je taj grijeh ubrojio u jedan od najtežih grijeha i toga se muslimani posebno moraju čuvati. Naime, Ebu Hurejre, r.a, prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „Klonite se sedam teških grijeha!“ Ashabi su upitali: „A koji su to, Allahov Poslaniče?“ On je odgovorio: „Pripisivanje Allahu druga, sihir, ubijanje nedužne osobe, uzimanje kamate, bespravno trošenje imetka siročadi, bježanje s bojnog polja i potvaranje za blud čestitih i bezazlenih vjernica!“

Proklinjanje

Jedan od produkata našeg jezika je i proklinjanje, koje je islamom izričito zabranjeno. Poslanik, s.a.v.s., je vjernika jasno definirao, u hadisu Abdullaha b. Mes’uda, r.a: „Vjernik ne vrijeđa, ne proklinje, nije bestidan i besraman!“ Vjerovjesnik, s.a.v.s., je zabranio, u predanju Semure b. Džunduba, r.a, da jedni druge proklinjemo, rekavši: „Nemojte se međusobno proklinjati Allahovim prokletstvom, niti Njegovom srdžbom, niti Džehennemom!“ Allahov Poslanik, s.a.v.s., je zaprijetio onima koji proklinju da neće imati mogućnosti zagovorništva niti svjedočenja na Danu sudnjem. U predanju Ebu-d-Derda’a, r.a, jasno se naglašava: „Oni koji puno proklinju neće biti na Sudnjem danu svjedoci niti zagovarači!“

Pogotovo prijatelj ne smije imati osobinu proklinjanja, kao što Vjerovjesnik, s.a.v.s., upozorava u predanju Ebu Hurejre, r.a.: „Prijatelj ne treba biti onaj koji proklinje!“
Proklinjanje nekoga ko nam je prijatelj i koga volimo u svakom slučaju će nam donijeti štetu. Ako onaj koga proklinjemo to zasluži i ta kletva ga stigne, kasnije ćemo žaliti za tim. Ako, pak, ne bude zaslužio tu kletvu, ona će se vratiti nama i, opet, ćemo žaliti. To se posebno odnosi na naše proklinjanje djece. Roditelj, nažalost, to u ljutnji izrekne, a kasnije, kada se ta kletva i proklinjanje ostvari, žali i kaje se do kraja života. Otuda se čuvanje jezika od takve vrste aktivnosti doima, istinski, mudrim i pohvalnim. Pogotovo kada se zna da je proklinjanje vjernika Allahov Poslanik, s.a.v.s. uporedio sa njegovim ubistvom, što na najeklatantniji način ilustrira tu ružnu osobinu, koja je produkt naših jezika. Sabit b. Dahhak prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., upozorio: „Proklinjanje vjernika je kao njegovo ubistvo!“

Sam Vjerovjesnik, s.a.v.s., je izbjegavao proklinjanje, pa čak i idolopoklonika, kao što prenosi Ebu Hurejre, r.a, da su jednom prilikom neki predlagali Poslaniku, s.a.v.s: „Prokuni idolopoklonike!“, na što je on dostojanstveno odgovorio: „Ja nisam poslan da proklinjem, nego sam poslan kao milost“ Koliko je opasno proklinjati neku osobu, pogotovo ako ona to nije zaslužila, najbolje potvđuju Vjerovjesnikove, s.a.v.s., izjave u kojima se izričito kazuje da će neopravdana kletva stići onoga ko proklinje a ne onoga kojeg neko proklinje. To je još jedan argument koji ide u prilog potrebi ozbiljnijeg i odgovornijeg pristupa ovom problemu. Tako u predanju Ibn ‘Abbasa, r.a, Poslanik islama, s.a.v.s., jasno ističe: „Ko prokune nekoga, a on to ne zaslužuje, to se prokletstvo vrati na onoga ko ga je izrekao!“

Fascinantan je opis samog procesa kojim proklinjanje dolazi do onoga ko ga je izrekao i njegove, uistinu, zanimljive putanje. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je tu putanju kletve detaljno opisao u predanju Ebu-d-Derda’a, r.a: „Kada čovjek nešto prokune, to se prokletstvo uzdigne ka nebu, pa se pred njim zatvore nebeske kapije, a zatim se vrati prema zemlji, pa se pred njim zatvore i zemaljske kapije, a onda krene desno i lijevo i kada ne nađe nikakvog izlaza, krene prema onome ko je proklet i spusti se na njega, ako je on to zaslužio, a ako nije, vrati se na onoga ko ga je izrekao!“
Koliko je opasno proklinjanje najbolje će ilustrirati dva hadisa koje bilježi Imam Muslim u kojima se jasno uočava da nemamo pravo koristiti ono što smo prokleli.
‘Imran b. Husajn, r.a, kazuje: „Dok je Allahov Poslanik, s.a.v.s., bio na jednom od svojih putovanja, deva jedne ensarijke se uzjogunila, pa ju je ona proklela. Kada je to čuo Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao je: „Skinite opremu sa ove deve i pustite je, jer je ona prokleta!“ ‘Imran, ashab koji prenosi ovaj hadis, prisjećajući se tog događaja, kaže: „Kao da sada gledam u tu devu kako slobodno luta, a niko od ljudi ne želi da je uhvati!“

Ebu Berze el-Eslemi, r.a., pripovijeda: „Neka djevojka je jahala na devi koja je nosila prtljag drugih ljudi. Kada je bila u blizini Allahovog Poslanika, s.a.v.s., prolazivši kroz neki klanac, deva se uzjogunila, pa djevojka reče: „Stani! Allahu, prokuni je!“ Nakon toga, Vjerovjesnik, s.a.v.s., je rekao: „S nama neće putovati deva koja je prokleta!“
U dva spomenuta slučaja radi se o devi, ali analogno tome, sve što prokunemo ne bi trebalo koristiti. U našim uvjetima to može biti i automobil, koji usljed kvara, obično čovjek prokune, pa ukoliko to učini – ima li ga pravo više koristiti?! Otuda je, vrlo bitan oprez i svjesno čuvanje jezika od te vrste angažmana!!!
Treba, na kraju, spomenuti da je, prema islamskim učenjacima, strogo zabranjeno proklinjanje muslimana koji ne čini grijeh zbog kojeg zaslužuje da bude proklet. Međutim, dozvoljeno je općenito proklinjati one koji imaju neke osobine zbog kojih zaslužuju da budu proklinjani, npr. Dozvoljeno je kazati: „Da Allah prokune nasilnike!“; „Da Allah prokune onoga koji čini to i to!“; „Da Allah prokune nevjernike!“ i sl.

Neki smatraju da nije grijeh prokleti imenom i prezimenom one koji čine neki očit grijeh, dok imam Gazali to smatra zabranjenim, izuzev onih za koje zasigurno znamo da su umrli kao nevjernici, poput faraona, hamana, Ebu Džehla i njima sličnih. To je zbog toga što je proklinjanje udaljavanje od Allahove, dž.š., milosti, a mi ne znamo na čemu je umro grešnik ili nevjernik. Što se tiče, pak, onih koje je poimenično prokleo Allahov Poslanik, s.a.v.s., njih je dozvoljeno proklinjati, jer je on sigurno znao da su te osobe umrle kao nevjernici. Ukoliko je osoba nevjernik danas, ne znači da će biti i sutra, pa kako možemo prokleti muslimana?! Dozvoljeno je jedino reći: „Allah ga prokleo ako umre kao nevjernik, a Allah ga poštedio Svog prokletstva ako umre kao musliman!“

Riječi koje je pokuđeno ili zabranjeno izgovarati

Tako isto, prema predajama, ne treba govoriti: „To mi se gadi!“, nego kazati: „To mi se ne sviđa, ili to mi ne prija!“
Takođe, Poslanik islama, s.a.v.s., zabranjuje da se govori lijepo o vinovoj lozi od koje se proizvodi vino koje opija. Vail b. Hudžr, r.a, prenosi predaju u kojoj Poslanik islama, s.a.v.s., upozorava: „Nemojte govoriti za vinovu lozu da je el-kerm/plemenita, nego recite: „Grožđe i vinova loza!“, a u predanju Ebu Hurejre, r.a., kaže: „Nemojte vinovu lozu nazivati el-kerm/plemenita, jer je el-kerm/plemenito srce vjernika!“

Hattabi, tumačeći ovaj hadis, kaže da se Allahov Poslanik, s.a.v.s., pobojao da ljepota tog imena ne podstakne vjernike na konzumiranuje vina. Zato je zabranio nazivati ga takvim imenom!
Vjerovjesnik, s.a.v.s., je upozoravao ljude da izbjegavaju izgovaranje riječi u kojima se tretira propast ljudi, kao što se navodi u predanju Ebu Hurejre, r.a., u kome se kaže: „Kada čovjek kaže: „Ljudi su propali!“, on je onaj koji je najviše propao!“
Pod tim se, po islamskoj ulemi, misli na čovjeka koji druge smatra grešnim i lošijim od sebe, pa se može desiti da se uzoholi i uzdigne iznad ostalih, a to je izuzetno loša osobina. S druge, pak, strane, to je znak da on čini još veći grijeh od njih, a to je da ispituje, istražuje i širi njihove mahane.
Poslanik, s.a.v.s., je, takođe, zabranio da se licemjerima obraćamo lijepim riječima kako bismo zadovoljili njihovu sujetu ili kako bismo im se umilili radi naših interesa, kao što je praksa nekih današnjih muslimana. Burejde, r.a, prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., jasno upozorio na to: „Nemojte licemjera oslovljavati riječju „gospodine“, pa makar i bio ugledan, jer ćete tako rasrditi svoga Gospodara!“

Takođe, zabranjeno je govoriti: „Šta htjedne Allah i taj i taj čovjek!“, već se može kazati: „Šta htjedne Allah, a zatim šta htjedne taj i taj čovjek!“, kao i: „Kiša nam je pala zbog položaja zvijezda!“. Ako to čovjek izgovori iz nehata – čini grijeh, a ako vjeruje u to što govori – postaje nevjernik. Isto tako, zabranjeno je reći: „Ako uradiš to i to, onda sam ja jevrej ili kršćanin ili … onda ja nemam sa islamom ništa!“ Ako to izgovori neki musliman, pri punoj svijesti i bude u vezi s tim ozbiljan – prestaje biti musliman i smatra se odmetnikom od vjere!
Posebno je vrlo opasno ljude etiketirati kao nevjernike, što je, nažalost, masovna pojava među muslimanima danas. Na taj rizik i opasnu pojavu kao rezultat naše brzopletosti i aktiviranja malog organa – jezika, upozorio je Allahov Poslanik, s.a.v.s., u predaji koju prenosi Ibn Omer, r.a: „Kada čovjek nekome kaže: „Nevjerniče!“, jedan od njih je nevjernik. Ako ne bude u pravu, te će se riječi vratiti na njega!“