Adresa:
Helmholtzstr.44 4020 Linz
Telefon: 066 0727 5772
Izvorni naziv za post je savm, što znači: ušutjeti se, stišati se (vjetar), popustiti (žega), stajati bez hrane… U fikhu, post se definira kao sustezanje od jela, pića i svih tjelesnih prohtjeva i zadovoljstava u vremenu od prije zore pa do iza zalaska Sunca.
Post je jedna od temeljnih islamskih ibadetskih obaveza koja proistječe iz 183. ajeta sure El-Bekare, koja glasi: „O vjernici! Propisuje vam se post kao što je propisan i onima prije vas da biste bogobojazni bili.“
U ovom ajetu Allah, dž.š., obraća se vjernicima da bi im naznačio da su oni postali obveznici posta kao što su to bili i oni narodi prije njih kojima su dolazili poslanici sa Božijom objavom. Ovdje se Svevišnji obraća vjernicima kao takvima; Vi ste vjernici i iz tog vašeg opredjeljenja proizlaze i neke obaveze! Ovaj put ta obaveza je post. U sljedećem, 184. ajetu iste sure, konkretnije se daju pojašnjenja koliko se posti i pod kojim okolnostima se post može odgoditi za neko drugo vrijeme. Također se u tom ajetu daju obrazloženja za slučajeve kada se ne može postiti na propisan način, ali se obaveza posta može izvršiti na drugačiji način od onog koji je propisan za normalne uvjete života i za stanje punog zdravlja. Taj drugi način izvršenja obaveze posta je – fidija. To je neka vrsta nadoknade za neispošteni post u propisanom vremenu. Ona se sastoji u tome da obveznik, koji nije mogao postiti u propisanom vremenu i na propisan način niti ima bilo kakve nade da će ikada moći napostiti propušteno, zbog beznadežno lošeg zdravlja, izdvoji iz svog imetka količinu koja odgovara njegovoj jednodnevnoj ishrani, za svaki propušteni dan. To je minimum. Ako, pak, mukellef u toj nadoknadi izdvoji i više to će se smatrati dodatnim njegovim dobročinstvom. No i pored svih datih olakšica oko posta te mogućnosti da se ta obaveza izvrši preko fidije, u istom ajetu se daje zaključak koji glasi: sve date olakšice formalno oslobađaju obveznika od odgovornosti, zbog odgode posta ili zbog izvršenja te obaveze putem fidije, ali je ipak najbolje da se isposti na propisan način, jer se samo tako može osjetiti puni smisao posta, ako se zna pravilno razmišljati. Taj ajet glasi:
„Određeni broj dana, a ko od vas bude bolestan ili na putu – toliko drugih dana (da naposti). A oni koji s mukom velikom poste, otkup je da siromaha nahrane. A ko dá više otkupa, toliko bolje za njega!A znate, bolje vam je da postite.“
U sljedećem, 185. ajetu iste sure, data su detaljnija objašnjenja zašto je obaveza posta smještena u mjesec ramazan, a ne u neki drugi vremenski trenutak u toku godine. Također se u tom ajetu daju dodatna pojašnjenja koje se sve druge koristi kriju u činu posta, pa se kaže:
„U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur’ana, Upute za ljude i jasnih dokaza prave staze, i lučenja istine od laži. Pa koji od vas u ramazanu budu kod kuće, neka poste! A ko bude bolestan, ili bude na putu – toliko dana napostit će. Allah želi da vam olakša, a ne želi da vam oteža, i da navršite postom toliko dana, i da veličate Allaha zato jer vam je on ukazao na Pravu stazu i da budete zahvalni.“
Iz spomenutih ajeta je vidljivo da su postiti dužni oni muslimani koji u momentu nastupa mjeseca ramazana, ispunjavaju sljedeće uvjete:
U neku vrstu obveznika posta spadaju i stariji maloljetnici, djeca u dobu od sedme godine života pa do biološkog punoljetstva, i to sa ciljem privikavanja na obavezu posta a ne kao čin izvršenja obaveze kao takve.
Iz gore navedenih uvjeta može se razumjeti da su neka lica oslobođena od posta. Kad kažemo oslobođena onda mislimo na tri vrste oslobađanja, i to:
1. lica koja stječu pravo na odgodu posta, koji će ispostiti u nekoj drugoj, za njih normalnoj prilici. To su:
2. lice koje je steklo pravo da obavezu posta izvrši na drugačiji način od propisanog, a to je putem fidije. To znači da će osoba koja trenutno ne može postiti zbog neizlječive bolesti ili je tako iscrpljena i nalazi se u dubokoj starosti, gdje ne postoji nikakva nada da će jednoga dana njeno stanje biti bolje, umjesto posta imati obavezu da za svaki svoj propušteni dan posta izdvoji po jednu jednodnevnu ishranu, prema vlastitom standardu ishrane, te da je uruči onima koji su „siromasi i obespravljeni“, kako to stoji u 25. ajetu sure El-Me`aridž, gdje se kaže: lis-sâili vel-mahrum.
3. lice koje je potpuno oslobođeno izvršenja obaveze posta na bilo koji način. To je ono lice koje boluje neizlječivu bolest ili je iznemoglo zbog duboke starosti a ne posjeduje imovinu iz koje bi moglo obavezu posta izvršiti putem fidije.
Kao islamska ibadetska obaveza post je razvrstan u sljedeće kategorije:
a) Farz je postiti:
b) Vadžib-postovi su:
c) Sunnet-postovi su:
– deseti muharrem (jevmu-l-ašura), zajedno sa devetim ili jedanaestim.
d) Mendub ili mustehab-postovi su:
e) Nafila-postovi su:
– Svaki dobrovoljni post koji se posti u danima u kojima je dopušteno postiti spada u nafila-postove.
U nekim situacijama, odnosno u nekim danima nije poželjno postiti, i to u mjeri kada se ta nepoželjnost graniči sa zabranom – haramom. Zato se kaže da su to mekruh-tahrime postovi. To je prije svega post u danima Bajrama. Tada nije prirodno da se posti kao što nije prirodno da se ne posti u danima ramazana. Bajramski dani su predviđeni za radost, gdje treba da počastimo druge i da sami budemo počašćeni. Ne postoji motiv, vjerom opravdan, koji bi neko naveo kao razlog svog posta u dane Bajrama, ramazanskog ili kurbanskog, svejedno.
Također je nepoželjno, mekruh-tenzihen, postiti: samo petkom, samo subotom i u sve druge dane u kojima poste pripadnici drugih vjera jer bi se to moglo shvatiti kao oponašanje drugih u njihovom postu, što nije dopušteno.
Nepoželjno je postiti i danju i noću bez prestanka više dana. To je opasnost po zdravlje i to se ne smije raditi. Postoje drugi, primjereniji načini da se energija vjere ispolji a ne samo postom, pogotovo na takav način.
Nepoželjno je postiti čitavu godinu neprestano, kao i postiti posljednja dva dana mjeseca ša`bana.
Svaki obveznik posta dužan je da prije zore svakog ramazanskog dana donese odluku da će taj dan postiti. Donošenje odluke nije isto što i izgovaranje samog nijeta. Kada se kaže da treba donijeti odluku da se posti onda to znači poduzeti određene pripreme u tom smislu. Samo ustajanje prije zore i pripremanje ručka zapravo odražava suštinu nijjeta i namjere da će se postiti. Čak i onda kada se na ručak ne ustane (zbog nebuđenja) a postojala je namjera za post narednog dana, smatra se da je ona važeća. što se tiče izgovora samoga nijeta ili njegova učenja, to je samo formalna potvrda onoga što je već suštinski učinjeno. To je samo posljednja psihološka priprema prije početka posta. Nijet za post glasi:
Nevejtu en esume gaden tekarruben ilellahi te`ala!
„Odlučih da postim nastupajući dan u želji da se približim Allahu, dž.š.“
Kada nastupi vrijeme posta onda postač mora svoje ponašanje prilagoditi pravilima o postu. U toku posta on ne smije činiti sljedeće stvari, jer će mu tada post biti pokvaren:
Ovaj pojam dolazi od arapskog glagola kefere, što znači: pokriti, sakriti. U fikhu se keffaret definiše kao postupak pokajanja i iskupljenja za namjerno pokvaren post! Kada se postaču desi da namjerno učini bilo koju stvar koja kvari post, ako želi da tu grešku ispravi, onda on podliježe posebnom postupku koji se zove keffaret.
Onaj ko se odluči za keffaret obavezan je da:
Ako se postaču desilo da je neko od ovih pravila prekršio nehotično, kao u zaboravu, onda on nema obavezu keffareta, ali ima obavezu da naposti pokvarene dane posta.
Postaču se mogu desiti stvari u toku posta koje zahtijevaju samo napaštanje toga dana, ali ne i keffaret. To su slučajevi kada postač:
U toku posta treba izbjegavati sve što bi moglo dovesti do kvarenja posta, iako to samo po sebi post ne kvari, ali je to nepoželjno – mekruh činiti. To su sljedeće stvari:
Već je rečeno da je vrijeme posta smješteno u mjesec ramazan. To znači da je obaveza svakog muslimana koji u tom momentu ispunjava uvjete za teklif, da počne postiti, i to onoga dana kada se ustanovi da je nastupio taj mjesec. Utvrđivanje nastupa tog mjeseca direktno proizlazi iz kur’anskog ajeta koji smo već navodili, a to je 185. ajet sure El-Bekare, koji glasi:
Pa ko je od vas saznao da se pojavio mlađak, neka posti.
Također postoji i hadis Muhammeda, a.s., koji ukazuje na vrijeme u kome se posti ramazanski post, a taj hadis glasi:
„Postite kada vidite mlađak i okončajte post kada vidite (novi) mlađak.“
Kur’ani-kerim precizira da post počinje od onog momenta kada se osvjedoči pojava mlađaka na nebu. Pošto se to u prvim stoljećima islama moglo utvrditi samo njegovim opažanjem golim okom, rezultiralo je da u to vrijeme nije bilo nikakvih nesporazuma u tom pogledu među islamskom ulemom. U tim prvim stoljećima, početak i kraj posta određivao se isključivo praćenjem pojave mlađaka na nebu. U kasnijim stoljećima, kada su neke naučne discipline, posebno astronomija i matematika, dostigle takav nivo razvoja da se, pomoću njih, nedvojbeno moglo proračunati kada će se mlađak novog mjeseca stvarno pojaviti iako to golim okom nije moguće potvrditi, jer ne dopuštaju meteorološki uvjeti. Od tog momenta počelo se razmišljati o praktičnom korištenju usluga koje nude te znanosti. Sada se javljaju i prvi zagovornici, među ulemom, ideje da se pristupi izradi takvima na osnovu naučnog proračuna, to naročito zbog činjenice da u mnogim krajevima svijeta, gdje žive muslimani, u većem dijelu godine nije moguće ustanoviti pojavu mlađaka na bazi njegovog uočavanja na nebu golim okom, zbog vrlo česte oblačnosti na tim prostorima.
Oni koji su zagovarali tu ideju pošli su od pretpostavke, koja je od svih već prihvaćena, da je vrijeme posta smješteno u okvir mjeseca ramazana. Nama muslimanima, sama po sebi, nameće se obaveza da saznamo kada će se mlađak na nebu pojaviti, i to na bilo koji od mogućih načina u prošlosti. Kako je već rečeno, to je bilo moguće saznati samo i isljučivo videnjem mlađaka na nebu golim okom. Sada, kada su ove naučne discipline dosegle spomenuti nivo razvoja, to više nije slučaj jer naučna saznanja nude i druge mogućnosti.
Ono oko čega nije potignuta saglasnost među islamskom ulemom jeste to da li se može koristiti nauka u te svrhe, budući da Kur’ani-kerim kaže Fe men šehide. Zagovornici ideje korištenja nauke u svrhu ustanovljenja početka i kraja posta postavljaju pitanje zar matematika, astronomija, algebra i druge prirodne znanosti nisu dobile svoj veliki zamah, baš kod muslimana, i to baš zbog toga što se kod njih javila potreba za orijentacijom u vremenu, a vrijeme je u životu muslimana uvijek igralo vrlo važnu ulogu. Ono je i jedna od zakletvi Allaha, dž.š. To praktično znači da saznanja iz ovih naučnih oblasti omogućavaju muslimanskim alimima da ustanove početke namaskih vremena, početak i kraj posta, vrijeme nastupa pojedinih mubarek-noći i tako dalje. Ove znanosti razvio je um čovječiji, a on je dar Božiji. Zar islam ne podstiče razvoj znanosti. Zagovornici izrade vremenskog takvima počeli su malo više obraćati pažnju i na sam kur’anski ajet koji definira vrijeme nastupa posta, pa su ustvrdili: da riječ šehide, koja se spominje u navedenom ajetu, znači svjedočiti, mnogo više nego što znači vidjeti. Također i kod spomenutog hadisa ključna riječ je rujetihi – kada se vidi. Ova riječ osim značenja vidjeti ima i druga značenja kao što su: imati o nečemu stav, ispitivanje, uvid u nešto.
Drugi dio uleme ostao je pri stavu da se početak i kraj posta može utvrditi jedino viđenjem mlađaka golim okom. Tako su ova dva stava ostala nepomirljiva i pored mogućnosti koje nudi nauka. Veći dio islamskog svijeta i dalje se drži principa ustanovljenja početka novog mjeseca na bazi vidljivosti mlađaka golim okom. Manji dio islamskog svijeta prihvatio je mogućnost koju daje nauka i svoje takvime izrađuje na bazi matematičko-astronomskog proračuna, i to na godišnjem nivou. Razlog je vrlo jednostavan. U ovom proračunu, mogućnost greške manja je nego kod viđenja golim okom. Dokaz za ovu tvrdnju je činjenica da i danas u islamskom svijetu nikada ramazan ne počinje u isto vrijeme. Tako se dešavaju, skoro svake godine, paradoksi da u državama koje su na istim geografskim dužinama, dođe do različitog viđenja mlađaka, i to ne u jednom nego u rasponu i do tri dana. Neke od imenovanih komisija, u dotičnim zemljama, zasigurno nisu vidjele mlađak jer bi ga u istom vremenskom razdoblju vidjele i njihove kolege u susjedstvu.
Ipak postoji potpuna saglasnost među muslimanskom ulemom oko toga ko je jedini pozvan da ustanovi početak ili kraj ramazanskog posta. Jedini koji je, sa šerijatskog stanovišta, pozvan da proglasi početak i kraj posta jeste halifa muslimana. Pošto hilafeta i halife nema niti ima bilo kojeg zajedničkog autoriteta kojeg prihvataju svi muslimani, onda se ta nadležnost prenosi na ulu-l-emr dotične muslimanske države. Različiti su nazivi za ulul-emr u pojedinim islamskim zemljama. Negdje se on naziva vrhovnim muftijom, negdje reisu-l-ulemom, negdje ministrom za vjerska pitanja ili nekako drugačije. Bez obzira na zvanični naziv, bitno je da taj islamski autoritet ili institucija predstavlja muslimane te zemlje u pitanjima vjere.
Niko pojedinačno nije za to nadležan niti se sa šerijatskog stanovišta može pravdati bilo kakvo prigovaranje u vezi s tim pitanjem. Kada se vrhovna islamska institucija, u određenoj zemlji, odluči za jednu od ovih dviju opcija onda je ona dužna da se pridržava određenih pravila, jer samo uz poštivanje tih pravila njena odluka će biti validna i ispravna sa šerijatskog stajališta. Ako se odluči za opciju utvrđenja početka posta putem viđenja mlađaka golim okom onda je dužna da ispoštuje sljedeća pravila:
Ako se ulu-l-emr ili vrhovni zvanični vjerski autoritet, u jednoj zemlji, odluči da početak i kraj posta bude utvrden putem matematičkog i astronomskog proračuna onda se također imenuju stručna lica koja će to obaviti. Ta lica snose odgovornost za tačnost svog proračuna, i to u granicama ljudskih mogućnosti. Njihov proračun, dakle, mora biti tačan do granice do koje to nauka dopušta. Ako pogriješe nisu grješni jer su tražili rješenje što je mnogo bolje nego isto čekati da odnekuda samo dođe. Astronomsko-matematički proračun počiva na tri principa:
Pojam itikaf u arapskom jeziku znači imati obaveznost prema nečemu. U fikhu, itikaf se definira kao boravak u džamiji određeno vrijeme uz posebna pravila ponašanja, sa ciljem produbljenja pobožnosti.
Kao islamska dužnost, itikaf spada u onu vrstu obaveze koju nazivamo sunneti-muekkede ale-l-kifaje ili obavezujuća kolektivna obaveza muslimana. Ova obaveza proizlazi iz prakse Muhammeda, a.s., da se svakog ramazana, u posljednjoj njegovoj trećini, povuče i osami u džamiju gdje to vrijeme provede u zikru i dubokoj povučenosti isključujući u toku tog vremena sve društvene pa i porodične obaveze. On je to činio za svoju dušu, ali i za dušu svih muslimana pa se zato i naziva sunneti-kifaje. Kada se ustanovi da je nešto Poslanik redovno prakticirao onda se to nameće kao obaveza muslimanima, u svim vremenima i na svim prostorima, da isto nastave prakticirati sve dok su to u mogućnosti. Nastavljajući ovu praksu Muhammeda, a.s., muslimani i na ovim prostorima, u svim centralnim gradskim džamijama, svake godine imenuju svog mu`tekifa koji će u njihovo ime proboraviti u džamiji posljednju trećinu ramazana. Pri izboru mu`tekifa mora se voditi računa da on ispunjava sljedeće kriterije:
Kada mu`tekif ude u itikaf onda za njega važe sljedeća pravila ponašanja:
Itikaf se, kao opći pojam, dijeli na tri vrste, i to:
mustehab-itikaf, to je itikaf koji nije ničim niti uvjetovan niti je na bilo koji način obaveza, ali kada neko provede određeno vrijeme u džamiji u ibadetu to se zove mustehab-itikaf.
Poglavlje iz knjige: FIKHU-L-IBADAT, udžbenik za medrese, Izdavač: El-Kalem, Sarajevo, 2005. god.
Tags: Mustafa Sušić