Muslimanski i nemuslimanski običaji

Jedna od važnih dužnosti svakog muslimana je, da čuva muslimanske običaje i da ih se uvijek pridržava, a da se kloni i izbjegava svaki nemuslimanski običaj, koje bilo vrste on bio. Muslimanski običaji su nekada i vjerski propisi, a nekada su jaka ograda koja čuva vjerske propise, i neda da se počnu osipati. Naša vjera od nas traži da ne primamo nikakve običaje koji služe kao obilježje druge vjere. Alejhisselam kaže:

“Razlikujte se od nevjernika!” U ovome hadisu Alejhisselam od nas zahtjeva da ne primamo nikakve nemuslimanske običaje koji služe kao isključivo obilježje nemuslimana, i od nas traži da se razlikujemo od nemuslimana. To je za zajednicu vrlo važna stvar. To joj čuva cjelinu od raspadanja i njenu samostalnost. Napustivši to, zajednica se počne rasipati, a cjelina raspadati. U obrnutom slučaju, držeći se strogo toga, čuvamo i jačamo svoju zajednicu i cjelinu. Da je ovo vrlo važno, vidi se iz toga, što i svaka druga zajednica polaže ovome veliku pažnju i nastoji da se njezini običaji ne samo čuvaju, nego ponekad pokušava svoje običaje i drugima naturiti, želeći time broj svoje zajednice uvećati.

Stoga je baš Alejhisselam i nastojao da zapriječi put uvođenju tuđih običaja i osobina drugih vjera, pa je rekao: “Ko oponaša neki narod, on pripada njemu!” U ovoj oštroj osudi Alejhisselam kaže, da onaj, koji bi želio kao članovi neke druge zajednice, da primi njihove običaje, njihove osobine, on ispada iz islamske zajednice, a pripada onoj koju oponaša. Kao da samo napuštanje islamskih običaja, simpatisanje tuđih osobina, znači da u srcu nema pravog čvrstog islamskog vjerovanja, što je, uistinu, i uzrok da se tuđe osobine simpatišu. Kao da onaj, koji gazi islamske običaje, a prima tuđe gazi i islamsku vjeru. Zaista je u ovom hadisu izrečena vrlo oštra osuda za one koji na ovu stvar ne paze.

Pa kada je ovako stroga osuda izrečena za onoga, koji prihvaća samo običaje i osobine druge vjerske zajednice, možete pomisliti, kakva će osuda biti za one, koji prihvaćaju čisto vjerske stvari druge vjere. Kao npr.: proslavljaju svetkovine drugih vjera, prisustvuju raznim nemuslimanskim vjerskim ceremonijama itd. I kod nas se iz našeg džahilijjeta-predislamskog doba, radi našeg džehaleta-neznanja, ponegdje zadržalo po koje takvo djelo. Npr. svetkovanje Jurjeva, Aliđuna, i sličnih dana. To se naročito održalo među neukim seljaštvom, a naročito u onim mjestima, gdje nije bilo vrijednih i agilnih ljudi-učitelja vjere. Na nekim mjestima seljaci svetkuju i neke druge dane baš na sličan nacin kao i nemuslimani. Oni npr. u taj dan na polju ne rade, sijeno ne kupe i slične poslove ne vrše. Sve ovo, bez i najmanje sumnje, vjerom je strogo zabranjeno. Ovakve naše džehalete neki danas podupiru, a često puta ih upotrebljavaju i za dokaze, da i muslimani poštivaju toga i toga svetog covjeka druge vjere. Takav ima dokaz u protuvjerskom postupku neznalica, koji ne poznaje ustanovu svoje uzvišene vjere?!

Eto, braćo vidite koliko nam štete donosi neznanje i nepoznavanje svoje vjere, koliko nam najtežeg zla pribavljaju glupi postupci neznalica u vjeri! Islam ne trpi da se u njega uvlaci bilo šta iz druge vjere. Ne trpi da se obavljaju kakve svetkovine koje nisu islamskog porijekla. Evo šta stoji u “Sunenu” Ebu Davudovom.

Priča Enes ibn Malik r.a., Alejhisselamov drug: “Kada je Alejhisselam došao u Medinu, zatekao je kod stanovnika Medine dva dana u kojima su se igrali i veselili. Pitao ih je Alejhisselam o tim danima, a oni mu odgovore da datiraju još iz džahilijjeta (predislamskog doba). Na to im je Alejhisselam rekao: “Allah vam ih je zamijenio dvama boljim danima, dvama bajramima: adha i fitr.” Iz ovog hadisa se jasno vidi, da je Alejhisselam nastojao dokinuti sve svetkovine nemuslimanske, pa makar one bile i narodne arapske.

Muslimani imaju svoje vjerske svetkovine: petak, bajrame itd. Njih treba da se drže, a odbace sve drugo. Iz našeg džahilijjeta postoje među neznalicama i neukim neki tragovi, koji se moraju odbaciti i suzbiti, jer nam sasvim štete. Takoder, stoji u “Sunenu” Ebu Davudovom: “Jedan se čovjek za vremena Alejhisselamova zavjetovao da zakolje nekoliko deva na mjestu zvanom Buvane, pa je došao Alejhisselamu da ga pita može li to izvršiti. Alejhisselam ga je na prvom mjestu upitao, da li je tu u predislamsko doba bio kakav kip, a kada mu je odgovorio da nije, pitao je, da li je tu bila kakva nemuslimanska svetkovina, a kada mu je i na to odgovorio da nije bila, on reče: “Ispuni svoj zavjet, a znaj da ne treba ispunjavati onog zavjeta kojim bi covjek zgrješio, a niti onoga kada se zavjetuje što nije moguce izvršiti!”

U ovom hadisu Alejhisselam naziva svako oživljavanje uspomene na nemuslimanske svetkovine grjehom, koji bi bio u stanju oboriti i dužnost ispunjavanja zavjeta.Oživljavanje uspomene na nemuslimanske svetkovine i učestvovanje u raznim nemuslimanskim vjerskim proslavama znači udaljavanje od pravog puta, a približavanje putu onih, na “koje se je Allah rasrdio i zamrzio ih, i puta onih, koji su u očitu zabludu zapali.” Onaj, koji bi to činio, on bi zaludu u namazu, vec ako ga klanja, ponavljao: Allahu, uputi nas na pravi put, put onih, koje si Ti obasuo blagodatima, a ne na put onih, na koje si se rasrdio, niti onih koji su zalutali! Uzalud je da ti tako od Allaha tražiš, kad sam sebe bacaš u Allahovu srdžbu i očitu zabludu.

Sam hazreti Omer, koji je kako treba razumjevao islam i u djelo ga primjenjivao, običavao je reći, kako to preko pouzdane predaje priča islamski ucenjak Bejhekija: “Klonite se nemuslimanskih svetkovina!” Hazreti Omer je znao koliko to štete može nanijeti, pa je to tako kategorički i zabranjivao. Allah dž.š. hvali dobre muslimane i ističe njihova svojstva, pa o njima kaže: “… i oni, koji kada neistini ne prisustvuju.” Ugledni islamski učenjaci i poznati komentatori Kur'ana iz prvih doba islama: Ibn Sirin, Mudžahid, Ikrime, Dahhak, i dr., tumače šta se misli pod neistinom, pa kažu: “To su nevjerničke svetkovine.” Sam je Alejhisselam jedno doba običavao postiti subotu i nedjelju, a kada bi ga tko upitao rekao bi: “To su dva dana svetkovine i veselja nemuslimanska, pa ja volim da im se protivim.“

Na temelju svega toga, i na temelju drugih vjerskih dokaza, islamski učenjaci su zabranili svako prisustvovanje i veličanje nemuslimanskih svetkovina i sličnih nemuslimanskih vjerskih običaja. O tome su neki napisali zasebna djela, a neki su toj stvari posvetili po nekoliko stranica u svojim knjigama.

Tako je Ibnul Hadž u svom “El-Medhalu” posvetio toj stvari oko četrnaest stranica. Tekijjuddin Ibn Tejmije još više govori u svom djelu “Iktidaus-Siratil-Mustekim”, Ebul Hasan el- Amidi donosi u svom djelu “Umdetul-hadir ve kifajetul-musafir” o tome zasebno poglavlje pod naslovom: “Poglavlje o tome da nije dozvoljeno prisustvovati kršćanskim i židovskim svetkovinama.” Takoder, El-Challal u svom “El-Džami'u” donosi o tome posebno poglavlje pod naslovom: “Poglavlje o zabrani sudjelovanja muslimana u nemuslimanskim svetkovinama.” Kada bi istakli sve, šta su muslimanski učenjaci o tome napisali vrlo bi nas daleko odvelo. Samo smo ovo naveli, da se vidi, da je to kod muslimana svih mezheba, općepoznata stvar koja dalje ne trpi rasprave ni diskusije.

I onako se ne držimo glavnih vjerskih propisa. Nema kod nas onog pravog vjerskog bratstva, koje je ustanovljeno uzvišenim Allahovim rjecima: “Muslimani su samo braća.” Nema da se svojski međusobno pomažemo. Mnogi od nas ne obavljaju ni propisanog nužnog namaza niti drugih tjelesnih dužnosti. Mnogi se žene nemuslimankama, a to, iako je u osnovi dozvoljeno, ipak je po nas u današnjim prilikama štetno. Mnogi odustaju od muslimanskih imena. I kada još budemo primali nemuslimanske običaje i osobine u djelu i drugim sličnim stvarima, a zatim i u vjerskim stvarima, to za nas, za našu zajednicu, ne znači drugo, nego li rasulo i propast. Ta, kada ne bi takav postupak u nas bio vjerom zabranjen, trebao bi da nas opameti i osvijesti postupak drugih i nastojanje, koje ne ide samo za održanjem zajednice, nego i za njenim širenjem i jačanjem.

Možda će se mnogi izgovarati time, da ovo šteti napretku pojedinaca i ometa njihovo razvijanje. Ali, po Bogu brate, to je mizeran covjek, koji svoju vjeru žrtvuje za nešto malo svoga prividnog napretka i jadnog razvijanja. Inače to je najveća zapreka pravom našem napretku i stvarnom razvijanju, to nam ometa našu sreću na obadva svijeta, to ne šteti samo tim pojedincima, nego šteti cijeloj muslimanskoj zajednici. Ovakvi ljudi bi trebali svojski promotriti uzvišeni sadržaj Allahovih riječi: “Ni jevreji, ni kršćani neće biti tobom zadovoljni sve dok ne prihvatiš njihovu vjeru. Reci: ‘Allahov put je jedini pravi put!’ A ako bi se ti poveo za željama njihovim, nakon Objave koja ti dolazi, od Allaha te niko ne bi mogao zaštiti niti odbraniti.”

To su vjerski propisi, koji se odnose na ovu stvar i kojih se bezuvjetno mora držati svatko. Prema tim vjerskim propisima ne smije ni jedan musliman prisustvovati nikakvoj proslavi, nikakvoj svetkovini, nikakvoj svećanosti niti bilo kojem činu koji nosi obilježje nemuslimanske vjere. Potpuno je svejedno gdje se taj čin, koji ima obilježje druge vjere, obavlja: u običnoj zgradi, u školi ili bogomolji dotične vjere.

Svoje vjerske propise može svako, tko želi biti musliman, slobodno vršiti, a da ga niko u tome ne smeta, jer je pozitivnim pravom naše države, zajamčena sloboda vjere, a § 108. Ustava islamske vjerske zajednice glasi: “Pripadnici islama ne mogu se prinuđivati da surađuju ili prisustvuju kojem činu ili svećanosti, koja nosi obilježje isključivo druge vjere.”

Draga braćo, vas je Allah dž.š. usrećio i naputio vas na pravu vjeru islam, vjeru prvog covjeka na Zemlji, vjeru svih Allahovih pejgambera i ugodnih Allahovih robova, vjeru istine i svjetla, vjeru nauke i razuma! Time budite ponosni i čuvajte nadasve tu svoju uzvišenu vjeru! Njene obicaje držite svetinjom, ako želite da sebe sačuvate!

Bojte se Allaha kako treba da Ga se bojite, i umirite jedino kao dobri muslimani! Sjetite se oporuka velikih Allahovih pejgambera, koje su u Kur'anu a.š. iznesene u ovim ajetima: “Tko će odustati od vjere Ibrahimove, osim onoga, koji sebe ludo upropasti! Mi smo njega odabrali na ovom svijetu, a na drugom će svijetu biti u broju dobrih. Kad mu njegov Gospodar reče: ‘Budi odan Meni!’, on odgovori: ‘Ja sam odan Gospodaru svih svjetova.’ To je vjerovanje Ibrahim oporučio svojim sinovima, a i Jakub je to učinio. On im reče: ‘O moji sinovi, Allah vam je izabrao pravu vjeru, pa nemojte umrijeti, nego jedino kao muslimani (Allahu odani)!’ Jeste li vi bili prisutni, kad je Jakub bio na samrti i kada reče svojim sinovima: ‘šta će te obožavati iza mene?’ Oni rekoše: ‘Mi ćemo obožavati tvoga Boga, Boga tvojih otaca Ibrahima, Ismaila i Ishaka, Boga jedinoga i mi smo Njemu odani (muslimani).'”

To je, braćo, vaša djedovska vjera, koju su svi Pejgameri širili i iza sebe je kao najveći emanet svojim sinovima ostavljali. Te se vjere vi morate držati, ako sebi dobro želite! Tu bi vjeru trebao svako čuvati i prigrliti je, jer je ona najstarija vjera, vjera prvih ljudi i jedina od Allaha objavljena vjera!

Allahu, Ti nam daj da budemo vrijedni nosioci ove vjere, da je sa svega srca ljubimo, da se njome ponosno dičimo, da nam ona bude najmilija, a i njeni običaji da nam budu slatki i da u njima uživamo. Naputi nas na pravi put, put onih velikih Pejgambera, kojima si obilje Svojih blagodati dao! A sačuvaj nas od krivog puta, puta na kome su oni na koje si se Ti rasrdio i koje si u Svoju nemilost bacio, tako isto i put onih koji su u ocitu zabludu zapali, i stranputicom krenuli. Amin.

Mehmed Handžić