Moja jadna, nezaposlena supruga

Dok sam u ranim jutarnjim satima odlazio na posao, susreo sam ženu koja je u naručju nosila svoje dvogodišnje dijete. Valjda ga nosi na čuvanje. Dijete je bilo umotano u deku i još je čvrsto spavalo. Vani je bilo jako hladno. Žena je koračala žurno, ali teško i mrzovoljno. Radi u mini marketu u blizini moje kuće. Žuri na posao. Prosječno radi desetak sati dnevno, a kada želi slobodan dan, onda ga unaprijed mora naraditi na način da zamjeni kolegicu i jedan čitav dan radi skoro punih petnaest sati. šef je dobar i velikodušan, pa većinom to odobri, samo se mora upitati u vrijeme kad je dobre volje. U suprotnom galami, viče a ponekad i psuje. Ma nema veze. Sve to ide u opis radnog mjesta.

Njena plata je oko 500 km. Čuvanje djeteta plati 150 km, 150 km joj ode na njene i muževe cigarete, a skoro čitav ostatak za ratu mikro kredita kojeg su podigli prošlog ljeta kako bi otišli na more. Sjetio sam se svoje jadne, nezaposlene supruge, koja većinu dana provodi u kući kod djece. Imajući u vidu da ne radi, i da ne mora ujutro rano na posao, uskraćeno joj je redovno uživanje u svježem jutarnjem zraku. Ona svoju djecu ne mora nositi na čuvanje. Čuva ih sama. Kako grozno i nazadno. Odspava dokle želi, a onda ustane. Slijedi doručak, kahva, pospremanje po kući… Strašno. Ne mora ni slušati gunđanje mrzovoljnog šefa, niti provokacije bezobraznih potrošača. Jadnica. Nikada svome slušnom aparatu neće priuštiti luksuz percipiranja masnih psovki, galame i omalovažavanja, a njen organizam teško da će tim povodom osjetiti blagodarni učinak nekog antidepresiva. Sirotica.

Moja supruga nema ni tu privilegiju da se odmara od vlastite djece. Čitav dan mora brinuti o njima te nadzirati njihovo ponašanje. Jadnica. Žena koju sam spomenuo je sretnica. Svaki dan u prosjeku po deset sati ne vidi svoga dvogodišnjeg sinčića. Ne mora slušati njegov plač i dosadno dozivanje mama, mama… Ne mora ga ljubakati, maziti, tepati mu i govoriti toliko dosadne i olinjale rečenice koje brižne mame već generacijama govore svojoj djeci: lutko moja, šećeru moj, dušo moja… Sretnica. Ne mora ga čak ni presvlačiti u tih desetak sati. Divota. Neka to radi žena koja je za to plaćena. Ona će to svakako uraditi bolje i s mnogo više pažnje od njegove mame. A kada njen sin poraste i pođe u školu, neće morati gubiti sate i dane pojašnjavajući mu kako se piše i čita, kako se sabira i oduzima, i neće morati pregledati kako je uradio tu dosadnu domaću zadaću. Sve to će umjesto nje obavljati neko drugi.

Ona će uživati u svome poslu. Usluživati će mušterije raznih profila, redati artikle i čistiti market, nositi male vreće brašna od 25 kg, a uz pomoć kolegice i vreće šećera od 50 kg. šef je dobar i pažljiv pa je priprijetio da nijedna radnica ne smije sama nositi vreću od 50 kg. Ipak, kičma je osjetljiva a davanje bolovanja radnicima mu baš ne ide u prilog. Tržište rada je nemilosrdno. A i država hoće svoje… Uz sve to, ova radnica će razmišljati o tome kako je sretna što ima svoj lijepi posao i što ne gubi vrijeme učeći i pazeći vlastito dijete. A moja žena? Jadnica. Ona svakom djetetu mora pomagati pri pisanju domaće zadaće, spremati im sendviče, pratiti ih u školu, strpljivo podnositi njihove zagrljaje i poljupce pri odlasku… Katastrofa. Ima gotovo trideset godina, a još s djecom ponavlja tablicu množenja. I kada je hrana u pitanju, žena iz marketa je opet u velikoj prednosti. Nakon deset dugih sati provedenih na nogama, iz marketa kući za večeru ponese paštete, salame i već otvrdnulih kifli. šef ih radnicama daje upola cijene, jer ih sutra ionako niko neće kupiti. (Ponekad ih baca, a ponekad prerađuje u krušne mrvice) Divota. Ova žena skoro nikada ne mora kuhati, niti u ljetnim danima kuhanjem zagrijavati ionako sparan stan. S mužem koji je umoran došao s posla će naveče namazati jednu ili dvije kifle s paštetom na akciji (jer joj uskoro istječe rok) te ih u slast pojesti. Na sličan način će doručkovati, a suhi obrok jede i na poslu u vrijeme ručka. Predivno.

Moja jadna supruga mora praviti jelo. Skoro svaki dan. Kuhati čorbe, razvijati pite, praviti domaće kolače koji se ne isplate. Jadnica. Ni ja ni ona nemamo često priliku uživati i čarima suhomesnatih proizvoda. A tako su zdravi, ukusni, jeftini, primamljivi… A kada dođe godišnji odmor koji traje čitavih petnaestak dana, spomenuta žena opet uživa. Muža ionako već godinama viđa jednom dnevno, nekad ujutro, a nekad naveče, zavisno od smjena u kojima rade tako da joj uopće ne nedostaje kada ga nema, čak štaviše, uživa bez njega. Dosadan joj je. Gotovo da ga više ni ne poznaje. Skoro pa su stranci. Na godišnjem odmoru on više vremena provodi sa svojom ekipom u obližnjem kafiću nego s njom i djetetom. Gledaju utakmice na velikom plazma ekranu. Moja žena je opet zakinuta. Na godišnjem joj dosađujem više nego inače. Većinom sam u kući cijeli dan i umjesto dotadašnjih jedne ili dvije kahve koje smo pili zajedno, sada ih ispijamo po nekoliko. Dosađujem joj i previše. O fudbalu ne znam gotovo ništa. Svjetsko prvenstvo je bilo i prošlo, a ja nisam pogledao niti jednu jedinu utakmicu. Strašno.

Moja supruga se vjerovatno to stidi i priznati. Ne može se uključiti u priču poznanica koje s oduševljenjem pričaju kako im muževi svakodnevno po nekoliko sati gledaju utakmice, a one tada za sebe i djecu imaju svo vrijeme ovog svijeta. Jadna moja žena… Žene koje nisu zaposlene i koje po mjerilima modernog doba nisu emancipirane, pored nabrojanih, uskraćene su za još stotine vrsta raznih duševnih i fizičkih uživanja i privilegija koje im pruža savremeni društveni poredak. Jadnice jadne. Na svu sreću, moja žena još uvijek nije svjesna svih blagodati u kojima žive milioni emancipiranih žena diljem svijeta, koje rade i zarađuju, koje ne robuju kući ali robuju poslu, koje odbijaju da im šefira muž ali prihvaćaju da im šefiraju direktori, poslovođe i drugi razni poslodavci. Začudo, ona je vrlo zadovoljna životom kojeg živi. Jadnica.

Dok god bude u zatvoru svoje kuće opterećena obavezama koje su joj kao majci i supruzi stavljene na teret, društvo će biti zakinuto za još jednu od mnogobrojnih modernih žena koje su zarad ženske emancipacije i potpune ravnopravnosti među spolovima bile spremne da dignu svoj glas (i pokažu stas!), te muškom šovinizmu i konzervativnim pogledima na svijet jasno i glasno kažu: ne! Jadna moja žena. Uopće nije svjesna šta sve propušta, ali sve dok je tako, ja ću imati suprugu a moja djeca majku. Jadni smo i ja i moja djeca kad nam supruga-majka nije emancipirana. A jadna i ona. Jadna. A žena iz marketa i milioni slični njoj? Blago li se njima! Emancipirane, slobodne, zaposlene, ničim sputane… Imaju svoj posao i svoj dinar. Svoj život dišu punim plućima. Toliko duboko da su se skoro ugušile. Sretnice…

Musa Aid, mimber