Islam – državni neprijatelj broj jedan

Dok u Bosni ima muslimana – niko ne moze biti siguran!

Ali Husin Imad (Ebu Hamza), Fadhil Al-Hamdani, Zeyad Al-Gartani, Amar Al-Hachi, Gaci Nouruddine (Ridvan) i Ahmed Mohamed Elfartahi Otman (dr.Aladin) su samo neke od žrtava borbe protiv islama u BiH nakon agresije na BiH. Mnogi nemaju hrabrosti da ovu borbu nazovu pravim imenom pa je zovu borbom protiv terorizma, borbom protiv ekstremizma, zaštitom državne sigurnosti, borbom protiv nelegalno stečenih državljanstava… a sve s ciljem odvraćanja pažnje od mržnje prema islamu i sljedbenicima islamskih principa. To je prava istina u slučaju bosanskog Gvantanama u ulici Draže Mihajlovića, a ono što je najžalosnije jeste činjenica da je i pticama na grani ova istina itekako poznata pa tako i svima onima koji se satraše pričajući o ljudskim pravima, o zaštiti bošnjačkih interesa, o vjeri kao prioritetu svakodnevnog života…

Njihovi sugrađani, saborci ovih mazluma, komšije i prijatelji ne dižu svoj glas protiv ove nepravde. Tolike boračke organizacije, tolika muslimanska udruženja a niko ni riječi o njima da progovori, pa s toga nije ni čudo što se neki od njih s pravom pitaju da li su možda bili na pogrešnoj strani (kako mi je jedan od njih napisao u svom pismu koje je zaista uznemirujuće). Danas su se navršile dvije godine od Ebu Hamzinog zarobljeništva, a uskoro se bliže takve godišnjice i drugima. Dok ih čekam u prostoriji za posjete, srce mi se steže, pokušavam da pripremim prave riječi utjehe, da ih podsjetim na sabur, vratim im snagu i nadu u Allahovu pomoć… ali dok čekam u onoj hladnoj prostoriji suze mi same liju, ne mogu da ih zaustavim. Ne plačem zbog njih, zaista mi svaki musliman može samo pozavidjet na saburu, snazi imana i suosjećanju, ali plačem zbog nas koji padamo na ispitu kojim nas je Allah, dž.š., ispitao njima. Nespretno brišem suze kako mi se ne bi skvasio nikab i kako ne bi primjetili da sam plakala i sve više drhtim kao da mi je prvi put  dolazim, a Allah zna najbolje koliko puta se vidimo i čujemo.

Dolazi prvi brat Fadhil Al-Hamdani, uvijek vedar i raspoložen a danas i ima razlog jer je Strazbur, elhamdulillah, donio zabranu njegove deportacije koja se upravo danas trebala da dogodi. Sreća, Fadhil mi skrenu pažnju svojim dokumentima koje on uvijek s posebnom pažnjom priprema i svaku rečenicu unaprijed izanalizira. Gledam ga i slušam kakvom pažnjom pokazuje izvještaje o torturama u njegovom rodnom Iraku, o mnogim „tehničkim greškama“ u njegovom predmetu, a on je nekad davno pogrešno upisao svoj datum rođenja (pa sada ima velike probleme zbog toga) iako je predao rodni list iz koga se vide svi podaci (dakle nema šanse da je namjerno pogriješio – istovremeno iznijeo dokaz protv sebe), pokazuje mi odluke u kojima sud sam sebe demantuje novim odlukama. Svaka činjenica i sitnica mu je veoma važna iako smo to već bezbroj puta do sada prešli, ali on uvijek s puno energije ima nove ideje šta se još može uradit…

Uskoro dolaze i ostala braća i svako svoj predmet (novosti) iznosi i s puno pažnje jednog prema drugom; da ne oduzmu vrijeme ili riječ jedan drugome. Ja ih slušam i za trenutak se isključim jer zaista se pitam gdje smo mi u odnosu na njih. Slušam ih s koliko samilosti i poštovanja se trude da pomognu najnovijem „cimeru“ shvatajući situaciju u kojoj se on sada nalazi .Svi mu pomažu da bolje razumije prioritete, daju mi potrebne informacije prije nego zatražim i pokušavaju da ga utješe.

Srce mi se steglo, kao da će svakog časa da pukne. Brat Ahmed se polahko opušta i vidim da osjeća olakšanje, nadu u izlaz koji će Allah, dž.š., dati inšAllah. On kao novi, miskin, pokušava da objasni da nema pojma zbog čega je preko noći postao „opasan po nacionalnu sigurnost“, pravda se kao da je kriv. Subhanallah, pravdali su se isto tako i svi drugi, jer ovi mazlumi pokušavaju pronaći logiku za situaciju u kojoj su se našli. Pokušavala sam i ja ali sam već davno shvatila da ne postoji niti jedan nemusliman koji je opasan po nacionalnu sigurnost, istražujući po njihovim dokumentima shvatila sam da  druga logika ne postoji; osim da se ovdje radi o borbi protiv islama pod nazivom „Zaštita državne sigurnosti“.

Obavještavaju me o zgodama i nezgodama u njihovim porodicama. Brojimo dane kada je kome nova godišnjica a mene nešto u grlu steže. Žurim dok me nisu upitali šta ima novo u džematima, pitaju li braća i sestre za njih, interesujul se mediji… Isplanirali smo šta su naredni koraci koje ćemo poduzetiti uz Allahovu, dž.š., pomoć insAllah. Dogovorili smo detalje za svakog pojedinačno, a zatim dođe onaj najteži dio kada ja izlazim a oni ostaju u onim hladnim zidinama okruženim velikim bodljikavim žicama i rešetkama sa svih strana. Srce mi se steglo, jedva čekam da krenem i molim Allaha, dž.š., da me nijedan ne zaustavi jer neću uspjet suzadržati suze. Izlazim a od suza ne vidim izlaz pa idem na pogrešan izlaz i ne smijem da se okrenem. Osjećam toliki strah i stid pred ovim ljudima. Tako mi je teško da ne mogu da se smirim. Pred očima mi lebde slike njihovih žena i djece. Njihovi glasovi i pitanja mi odzvanjaju u ušima, a posebno mali Muhamed sin od brata Ridvana koji bi toliko volio da ga uvijek povdem sa sobom kod babe, jer mu se tek rodio mali brat pa je ljubmoran da ne zauzme njegovo mjesto. Fadhilova žena mi s tolikom ljubavi priča o malenom unuku kojeg su dobili nešto malo poslije Ebu Hamzinog prvog unučeta. Zijina i Amaraova djeca nikako da shvate zbog čega ne mogu da budu duže s babom i zašto ne mogu da izađu za bajram.

Sve mi se mota po glavi kao neki film a suze neće da se zaustave. Nikab mi je već sav mokar pa me ljudi na semaforu začuđeno gledaju. Shvatih da moram kući da se presvučem prije intervijua za Hayat koji najviše prati njihov slučaj i usput klanjah podne namaz. Ne znam koliko sam ga puta ponovila jer nikako nisam mogla da prestanem plakat i dok ovo pišem vallahi suze mi same liju. Molim Allaha da mi one budu otkup za činjenicu da mojih šestoro braće već dvije godine žive u zarobljeništvu na očigled svih muslimana koji su zaboravili genocid koji je nedavno bio od istih kreatora koji nas sada proglašavaju prijetnjom onoj istoj zemlju koju oni nikako ne priznaju. 

Da li naša šutnja znači saučešništvo?

Piše: Nađa Dizdarević
IslamBosna.ba