Idiot kao prototip Bošnjaka

Pa ne mogu se čudom načuditi kako nikome u Bošnjaka ne smeta početak prikazivanja šovinističkog serijala sa vicevima o Sulji i Husi, i to na državnom FTV kanalu, nedjeljom, u udarnom večernjem terminu?! Otkad je počelo to javno ismijavanje bošnjačkog naroda ja ne mogu da pobjegnem od uvrede koja mi je nanesena, prvo – od onih koji su tu gadost plasirali na državni kanal u mojoj domovini, a drugo – od svih bošnjačkih institucija i pojedinaca koji su prije mene (jer ja sam obični pisac) bili dužni dići svoj glas i osuditi to andrićevsko čerečenje bošnjačkog naroda, kroz prikazivanje viceva u kojima je IDIOT prototip Bošnjaka

Piše: Fatmir Alispahić

Otkad je počelo emitiranje viceva o Sulji i Hasi na Federalnoj tv, ja ne mogu da pobjegnem od uvrede koja mi je nanesena, prvo – od onih koji su šovinističko ismijavanje bošnjačkog naroda plasirali na državni tv kanal, a drugo – od svih bošnjačkih institucija i pojedinaca koji su prije mene (jer ja sam obični pisac) bili dužni dići svoj glas i osuditi to andrićevsko čerečenje bošnjačkog naroda, kroz prikazivanje viceva u kojima je IDIOT prototip Bošnjaka.

Bio sam sa porodicom sedam dana u Trpnju. Nisam pobornik ma kakvog izležavanja, a pogotovo ne onog plazanja po plaži. što se mene tiče, more nisam ni morao gledati. Otišao sam jer su me tetke ubijedile kako je za moju djecu zdravo da koji dan provedu na morskom zraku. Trpanj je bio najmanje problematičan izbor. Malo, tiho mjesto, sa mnogo šetališta na sve strane, sa plažom pod borovim hladom.

Početak je juna i na plaži nije bilo sveukupno dvadesetak tihih, neprimjetnih ljudi. Od uočljivih zvukova mogli bi se izdvojiti: periodično torokanje trajekta, staklasti zvuk vode kad neko pliva, cvrkutanje ptica, te zvuk motora kad u đahkad prođu kakva kola prema tzv. putu vila. Zaboravio sam bio da postoji muzika, jer niko nije navijao nikakve pjesme.

Tompson, zrak i svjetlo
U jedno popodne, iznenada, upadljivo, nametnu se sa terase obližnjeg hotela “Faraon” stenjanje Tompsona, tog hrvatskog nacionalističkog pop pjevača. Pjeva taj Tompson kako ga dozivaju ljudi čudnog imena, k'o veli: Muhamed, Mustafa, Bajazit i drugi uljezi u kršćanskoj Evropi. A on se kao nešto protivi tim što ga dozivaju. Pa haj-haj. Učini mi se posve čudnim ta nenadana pojava Tompsonovih urlikanja u ovom tihom mjestu. Rekoh: da vidimo šta će dalje biti, jer ovo iskakanje nekud vodi.

Ne prođe malo a žena mi skrenu pažnju kako nekakav otac u plićaku baca uvis i potapa u more nekakvo dijete kojemu su, haman, oduzete noge. Ne htjedoh zvjerlati – jer je to ženski posao – te se oslonih na mnogo zanimljivije zvučne kulise ovog događaja.

– Ferdinande! Ferdinande! Jesi li čuo šta pjeva Tompson?! Hrvatska Ferdinande! (itd.) – poče da urliče taj otac koji baca uvis i pod vodom hvata to dijete što su mu, haman, noge oduzete. Otac je, vidi se iz priloženog, pijan u po bijela dana. Otac je domoljub. On je taj koji je u hotelu naručio da se pusti Tompson, da svi mi i gore i dole čujemo kakva je to Hrvatska turistička velesila. On sad maltretira to svoje bolesno dijete, koje kao maksum svakako pojma ni o čemu nema, i pred nas dvadesetak na plaži pravi predstavu u ispravnom odgoju malih Hrva(t)čića. S obzirom na Ferdinandovo carsko ime, očeve su ambicije očito pri samom rođenju sezale daleko, u povijest.

Gledam utom onu svoju djecu koja, opet, inercijom pogleda zure u tu scenu u kojoj neki čiko vrišti i baca malog dječaka gore-dole. Mali Ferdinand, slutim, nema kad ni zaplakati, jer taman što bi zazin'o, opet bi se našao u vodi. Misli me odvedoše do čudnovate maštarije… Zamišljam – šta bih ja, da sam takva budala, mogao uzvikivati svoje sinu?

– Sineee, jesi li čuo šta pjevaju šerif, Fazlija, šike, Koke?!! O švaleranju pjevaju, ona, sine, ima grudi od kojih se ludi, pozadinu k'o domovinu, ali hoće para pa da muža vara, hoće dobra kola od muškarca vola, to, to sine, ožeži po pivama, neka živi Bosna i Hercegovina!

Jer, razmišljam dalje, u nas nema domoljubnih pjesama, barem ne u medijskom prostoru, i barem ne u savremenoj produkciji, te jedino što postoji jesu ta turbo-folk prenemaganja o preljubama. Naš narod, masovno i masivno, živi turbo-folk kulturu koja je zauzela i one prostore duše koji su nekad, u ratu i poslije, bili rezervirani za domoljubne osjećaje. Dakle, ja svome sinu ne mogu naručiti domoljubnu pjesmu, niti mogu igdje u BiH pronaći javni ambijent u kome bi bilo normalno da se slobodno iskaže muzički osjećaj patriotizma. Eto, ne moram biti iščašen kao ovaj otac u Trpnju, ali bih mogao biti makar toliko slobodan građanin da negdje naručim neku domoljubnu pjesmu, pa da kažem sinu i kćerci: E, ovo je djeco pjesma o našoj zemlji Bosni. Mislim da svi slobodni narodi u svijetu imaju tu slobodu da javno, preko muzičkog izraza, mogu voljeti svoju zemlju.

Naspram te činjenice da Bošnjak danas nema gdje ni naručiti i čuti pjesmu o Bosni, u Hrvatskoj, vidjesmo, pjesme o Hrvatskoj žive kao svakodnevnica i kao dio turističkog blagostanja. Ferdinand će, kako god, odrastati kao hrvatski domoljub, jer će mu Tompson i slični njemu biti serviran kao zrak i svjetlo. Moja djeca, pak, bosansko domoljublje mogu ponijeti kao neki čudan ilegalni proizvod o kome se priča u kući, ali o kome se već na ulici ne može ništa čuti. Kao da se sam Peru ili Bangladeš preselio na bosanske ulice!

Selam za džigaru
Taman sam smetnuo s uma ovaj događaj, kad se oko njega poče nizati đerdan istoznačnih poruka. …Vraćamo se kući. Vozimo kroz Pazarić, prema Sarajevu. Radio mi tu hvata samo dvije stanice. Na jednoj Tompson. Neka je hrvatska postaja, usred Bosne. Pjeva o Divi Grabovčevoj, u zemlji Hercegovoj. Pritisnem pipak da radio traži dalje. Kad ono…

– Eselamu alejkum – veli slušatelj. – Alejkumu selam! – podviknu voditeljica, kao da hoće svima da dadne do znanja kako smo sa ovim selamima konačno svoji na svome. Meni nešto drago, oko srca, đe nas eto nisu posve podavili. Ipak, još ima selama u medijskom prostoru. Rekoh, sad će nešto pametno govoriti, čim voditeljica tako sočno, punih usta, kao da je krušku mednu zagrizla, uzviknu naše: Alejkumu selam! I, utom se smrznuh…

– A za koga vi glasate? – upita voditeljica. – Mi glasamo za Kemala Malovčića – reče glas slušatelja. – Dakle, još jedan glas za Kemala Malovčića, ukupno 15, Kemal je u blagoj prednosti nad…

…I ne čuh nad kime, jer sam sikterično pritisno onaj pipak, iz sve snage, da je pravo čudo kako nije radio-aparat komplet proletio naprijed i završio u žmigavcu, pa nek tamo žmiga i uz selame bira domaće džigaraše! Bila je to jedna od onih beskrajno debilnih emisija u kojima slušatelji biraju koja će pjesma pobijediti. Uvijek sam se pitao – kome može biti interesantno da po sat najmanje iščekuje ko će pobijediti u tom tupavom takmičenju, gdje se pjesma čuje u daljini, a gdje se smjenjuju razni, bezvezni glasovi, koji se sastoje samo od: ja ću za ovog, ja ću za onog.

Događalo se ovo u petak, 15. juna, na frekvencijama u blizini Sarajeva, oko pola jedanaest ujutro, u dan i pred vrijeme kad bismo najmanje smjeli biti duhovni ugursuzi koji će selame topiti u živoj vatri turbo-folk horora, ovog što nam je odveć okupirao dušu bošnjačke mladosti. To je jedno…

…A drugo je spoznaja da Hrvati na svojoj postaji, usred Bosne, puštalju svehrvatske pjesme. Pošto sam pritisnuo pipak da traži dalje, radio me je opet odveo do te hrvatske postaje na kojoj je sad bila neka tamburaška pjesmica o ljepotama Slavonije. Iskreno, ostao sam tu, uz slavonske tamburice, jer me je manje bolila velikohrvatska drskost usred Bosne, nego bošnjačka i muslimanska tupavost usred te iste Bosne.

Idiot kao prototip Bošnjaka

Vozim dalje. Vrućina je. Piše da je 31 stepen. U kolima je bezbeli i više. Doduše, kako u kojim. U mene su ova, intelektualna, produhovljena, bez klima uređaja. Djeca se zagubljaju od vrućine, drijemaju, probude se, zanovijetaju, nervoza je, nikad stići, a sve vrelije, i ozgo i ozdo. E, djeco, kontam nešto, da vam je babo pjevač, sad biste se vozili u hladovini…

I, tako, hodajući po mislima, ova me priča odvede na nešto što sam htio zaboraviti, jer mi je dokundisalo da samo ja, i uvijek ja, galamim oko stvari koje niko ne vidi, pa ih tek onda ugledaju i drugi, te me tapšu što u ime naroda zabijam golove, te od mene pobjegnu kad počnem primati golove/odmazde od ideološkog srpsko-hrvatskog pravosuđa, kao što je bilo nedavno kad mi je odrezana kazna od 4.900 maraka, jer sam svoj narod branio od optužbi za tzv. islamski terorizam. Kad mi je odrezana ova kazna, a za slobodu misli, svi su se razbježali. Tako i treba. Zato sam i ja htio pobjeći od jedne teme, od koje makar u naznakama, haman, ne mogu pobjeći. A na tu su me temu vratili ovi događaji iz Trpnja i iz Pazarića.

Mislio sam, naime, zamoliti neke prijatelje da mi lijepo kažu ko je ovdje iščašen. Zašto? Pa ne mogu se čudom načuditi kako nikome u Bošnjaka ne smeta početak prikazivanja šovinističkog serijala sa vicevima o Sulji i Husi, i to na državnom FTV kanalu, nedjeljom, u udarnom večernjem terminu?! Otkad je počelo to javno ismijavanje bošnjačkog naroda ja ne mogu da pobjegnem od uvrede koja mi je nanesena, prvo – od onih koji su tu gadost plasirali na državni kanal u mojoj domovini, a drugo – od svih bošnjačkih institucija i pojedinaca koji su prije mene (jer ja sam obični pisac) bili dužni dići svoj glas i osuditi to andrićevsko čerečenje bošnjačkog naroda, kroz prikazivanje viceva u kojima je IDIOT prototip Bošnjaka.

Mogao bi se o ovom događaju ispisati golem politički esej, tim prije što su Bošnjaci ponajviše oduševljeni ovim humorističkim programom koji je zapravo namijenjen jačanju velikosrpske i velikohrvatske superiornosti. No, ja za to nemam volje.
Dodao bih jedino da se ni jedan događaj, ili ishod, ne zbiva sam od sebe, već je u lancu istoznačnih doprinosa. Dakle, šovinistička perverzija na Federalnoj televiziji, na koju niko ne reagira, dogodila se zato što se znalo da Bošnjaci mogu rahat prihvatiti svoju medijsku idiotizaciju.

(islambosna)