Hoće li Drina poplaviti Sarajevo?

Neugodno mi je pisati o događaju koji se treba zbiti 30. maja u Sarajevu, a o kome sam sve napisao u ljeto 2004. godine. Mogao bih prekopirati kompletan tekst pod naslovom “Hajvani pune stadion na Tušnju”, koji sam objavio u Walteru, u povodu najave da će Lepa Brena gostovati u Tuzli 21. avgusta 2004.godine. U tom tekstu ispisane su i sažete patriotske i moralne dileme koje posljednjih hefti muče Sarajevo.

Sve što se o Breninom dolasku Bošnjacima moglo reći tada, važi i danas. Prije pet godina ja sam bio usamljen u dizanju glasa protiv ugošćavanja Lepe Brene. Izuzev mog teksta (koji se danas može pronaci na više web portala), tada nije izrečen nijedan jedini stav protesta. Lepa Brena je u Tuzlu došla kao kraljica. Dočekao ju je aktuelni predsjednik tuzlanske fondacije “Istina, pravda, pomirenje”, koja se bavi navodnom odbranom Tuzle od optužbi da je 15. maja 1992. na Brčanskoj Malti počinjen ratni zločin. Predsjednik te fondacije je 1998. godine štampao knjigu u kojoj se tvrdi da su branitelji Tuzle počinili zločin na Brčanskoj Malti, da bi potom postao lider odbrane zatočenog Ilije Jurišića i ostalih osumnjičenih Tuzlaka. Nevjerovatno. Toj njegovoj kontraobavještajnoj komisiji/fondaciji, koja servisira srbijanske agente i koja obmanjuje glupave Tuzlake, daju se stotine hiljada maraka iz budžeta, od kojih niču vile i imanja. Sve im je to zaradio Ilija Jurišić svojim zatočeništvom!
Ali, nije moje da se petljam u ono što cijela Tuzla neće da vidi. Velim, samo, Lepu Brenu i njenog muža po Tuzli je sačekivao taj što se danas bavi Ilijom Jurišićem. A ko je taj? Ma to nije bitno. Njegovo ime ništa ne znači. Za razumijevanje gostovanja Lepe Brene u Tuzli 2004. godine bitno je znati kako su joj prvo gostoprimstvo pružili miljenici gradske vlasti, dakle, oni koji danas bajagi brane Tuzlu od agresije beogradskog pravosuđa. A kako neko ko dočekuje Lepu Brenu može braniti Tuzlu od velikosrpskih laži i optužbi?
Samo tako što će biti “lažni car Šćepanniti Mali”, osoba lažnog identiteta, beogradski igrač koji se predstavlja kao branitelj Tuzle, a zapravo je agent srbijanskog pravosuđa.

Tuzlanski jarani Lepe Brene

U feleričnoj i oboljeloj Tuzli sve je moguće, pa i to da dolazak Lepe Brene ima gradski značaj. Dočekuju je, dakle, faraonovi izaslanici, slikaju se s njome, najavljuje se njena posjeta rudarima, posjeta djeci u Domu bez roditeljskog staranja. Osjećam gađenje dok na lokalnim televizijama pratim sve te ushićene najave, bez ikakve kritičke riječi. U ovom tekstu iz 2004. napisao sam: “Svi koji pristanu na ove sastanke moraju biti svjesni da su predmet manipulacije i da time skrnave dostojanstvo bosanske žrtve, kojoj je pomoć trebala od 1992. do 1995., a ne danas, i to na ovako jeftin i ponižavajući način. Isto vrijedi i za najavu da će Brena posjetiti tuzlanske rudare i podijeliti besplatne karte za koncert. Nekoliko stotina rudara je poginulo i ostalo trajnim invalidima u borbama sa okupatorima koje je Lepa Brena zabavljala i bodrila…” 
U tekstu sam posebno reagirao na najavu da bi Brena mogla obilaziti i dodirivati jetime, među kojima ima i djece čije su roditelje pobili Brenini soldati. Nažalost, velim, taj moj tekst bio je jedini protest protiv bombastičnih najava o tome šta će sve Brena raditi po Tuzli, u interesu “istine -pravde-pomirenja”, u ime koje je poslije zaplatio Ilija Jurišić. Tekst nije pobudio nikakvu reakciju. Narednih dana nastavile su se pripreme za koncert na Tušnju. Kada sam stavio walterovski naslov “Hajvani pune stadion na Tušnju” nisam ni slutio da će se ta uvredljiva kvalifikacija, izrečena u ljutnji i rezignaciji, približiti realnosti. A evo i kako. Svakog ljeta nad Tuzlom saspe po jedan olujni pljusak koji prebukira šahtove, potoke pretvori u rijeke, niz okolna brda svuče hrpe šljunka. To su one kiše od kojih pokisneš kad vrata od kuće otvoriš. E, takva je kiša poderala nebo nad Tuzlom pola sata prije Breninog koncerta. Mogao sam zaplakati vidjevši kolone naroda koji uprkos olujnoj kiši ne odustaje od Breninog koncerta. Narod, mokar do kože, šiban vjetrom, ide, hrli,kuća je blizu stadiona na Tušnju pa sam s prozora pratio ove nevjerovatne scene.
Nikad neću zaboraviti sliku jedne djevojčice koju otac žurno nosi u naručju dok za njima mati nabada u minicu i na štiklama.
Djevojcici su obukli lijepu haljinicu, zavezali mašnice u kosu, bezbeli da je Brena vidi. Sve je to pokislo, sljušteno, ugroženo, da čovjeku instinktivno dođe da istrči van, da zovne te roditelje i to jadno dijete u kuću, da im dadne peškire da se posuše, da dođu sebi. Ma, nije njima do suhoće, njima je do Brene, oni hite da ne okasne, da ugrabe mjesto, što bliže, da vide Brenu, da Brena u te matere vidi štikle i minić, u djevojčice da vidi mašnice, pa ako još mogodne da babo modernim mobitelom uslika dijete sa Brenom, pa da se slika urami, da komšiluk vidi…
Kakvi bolan šehidi, kakav genocid, kakva Aladža i Ferhadija! Predavanje Breni je odricanje od svega što bi nas trebalo činiti kao časne ljude. A te olujne noći predala se Tuzla, ne samo zbog onih koji su napunili stadion na Tušnju, već zbog javnosti koja je ostala posve mrtva, i posve saglasna sa činjenicom da je Tuzlu pokorila osoba koja je zabavljala i bodrila iste one četnike koji su 25. maja 1995. sa Ozrena ispucali granatu i na tuzlanskoj Kapiji ubili 71 mladog čovjeka, čija prosječna starosna dob nije prelazila 22 godine života. Ali, zašto bismo se čudili tome, kada je lokalni SDP godinama, u vrijeme održavanja komemoracije na Kapiji, na Husinu organizirao narodno veselje slaveći rođendan Josipa Broza. Sve je to jedan te isti lanac razvrata. A ta javnost, u Tuzli, u rukama je tog istog SDP-a, koji angažira jarana Lepe Brene da unovčava tragediju Ilije Jurišića. Otud je Tuzla dolazak Lepe Brene doživjela kao prilog afirmaciji tolerancije i multikulture koja u ovom gradu, kako reće tuzlanski faraon
Saparmurat, postoji “7.000 godina u kontinuitetu”, dakle, od vremena kada su se mogli tolerirati polumajmuni među sobom, budući da su političke razlike nastale tek u 19. stoljeću.

Godine prevare

Jedan drugi Tuzlak zajmio je da tuzlanskim receptom zaborava i patriotskog ugursuzluka opogani Sarajevo. Činjenica da je na mjesto kantonalnog ministra kulture imenovan ispred SDA samo usložnjava podatak da je baš on ugostio Lepu Brenu u Sarajevu, da se s njome bestidno prikazivao i pozirao, a vrhunac je bila njegova emisija na FTV-u “Veče s Emirom”, koja je u cijelosti bila u funkciji dezinfekcije, deratizacije i afirmacije lika i djela Lepe Brene. Emira Hadžihafizbegovića znam od djetinjstva, iz iste smo mahale, i u to ime detaljnije ne govorim o vremenima kada je na mitinzima po Tuzli dizao tri prsta i izigravao velikosrbina, niti o vremenima hrvatske agresije na Bošnjake, kada je po zapadnom Mostaru izigravao velikohrvata. Mislio sam da se čovjek definitivno opametio. Ali, nije. U brlog svoga šićara i dvojnog morala uvukao je i SDA koja ga je postavila na tobogansku funkciju kantonalnog ministra. S Lepom Brenom je toliko pregonio da će razotkriti i ono što je mislio da se zaboravilo.
Šutjelo se u ime njegovog osvješćenja razotkriti zaborav, u ime “Godina prevare”, koje je sada potvrdio kao projekat svoga profiterskog života. Džaba mu sve kad je između časti bošnjačkog naroda i Lepe Brene izabrao Lepu Brenu.
No, nije Emir jedini primjer osipanja patriotskog morala u SDA. Aktuelna kantonalna ministrica kulture i obrazovanja u Tuzli nije dozvolila 9. maja da učenici prisustvuju otkrivanju spomenika šehidima, u okviru susreta dobitnika najviših ratnih priznanja u Tuzli, jer je to, navodno, politizacija djece. Pa kako antifašizam može biti politizacija djece?!
Da li je politizacija djece kada ekskurzije posjećuju Aušvic, Jasenovac, Srebrenicu?
Nije, jer se djeca na historijskim tragedijama uče da budu slobodni i čestiti ljudi. Pa zašto bi sjećanje na antifašiste koji su branili bosansku slobodu bilo politizacija djece, a ne – obrazovanje djece?! Zato što se na funkciju zalutala tuzlanska ministrica nastoji dodvoriti srpsko-hrvatskoj politici “bošnjačkog napuštanja pozicije žrtve”. U tome i jeste problem, što se bošnjačka kadrovska križaljka ispunjava po kriterijima odrođenosti od naroda i njegovih duhovnih interesa. To praktično znači da je vlast nad Bošnjacima okrenuta protiv svog naroda, zabavljena prodajom narodnih interesa, a time i dovođenjem Lepe Brene u naše živote. Narod i njegovi interesi su s druge strane ove linije fronta, što znači da je koncert Lepe Brene u Sarajevu državni interes, a otpor protiv koncerta Lepe Brene u Sarajevu subverzija protiv državnih interesa, u dejtonskoj državi koju su okupirale velikosrpske i velikohrvatske snage i čija se ideologija bazira na instaliranju svega što vrijeđa, ponižava i potire ponos bošnjačke žrtve.

Antifašistička obaveza

Jedan brat (mudžahedin, bezbeli) od mene je prije neki dan tražio da za grupu na facebooku dadnem svoj komentar oko koncerta Lepe Brene. Zbog onih koji ne prate facebook (kao ni ja), taj ću komentar ponoviti u ovom tekstu. Pod naslovom “Lepa Brena je tenk Radovana Karadžica” napisao sam sljedeće:
“Zamislimo dva pojma – Sarajevo i Lepu Brenu – u dvije historijske scenografije. Prva je Sarajevo poraženo od Karadžićeve Vojske Republike Srpske, a druga je Sarajevo kakvo poznajemo danas.
Šta bi Lepa Brena radila u prvom, a šta u drugom Sarajevu? Pjevala, naravno.
Da li onda postoji ikakva razlika između vojnog i dejtonskog poraza bosanske patriotske ideje? Razlike nema, jer su manifestacije društvene svijesti potpuno iste danas, kao što bi bile da su Sarajevo osvojili četnici. Prva stvar koju bi četnici uradili jeste osvajanje medija, u cilju ispiranja mozga i promjene društvene svijesti, zbog čega bi stanovnici Sarajeva ponovo zavoljeli Lepu Brenu, kao da se ništa nije dogodilo, i kao da uopće nije bitno što je ona zabavljala i bodrila četnike. Ali, to nam se dogodilo i bez vojnog ulaska četnika u Sarajevo! Mediji su okupirani, patriotizam je prognan i oporezovan, mozgovi isprani, pa je danas u Sarajevu više onih koji vole Lepu Brenu nego ovih koji njen dolazak u Sarajevu doživljavaju kao pobjedonosni ulazak tenka Radovana Karadžića u Sarajevo. I to kakav ulazak?
Ulazak sa veličanstvenim dočekom, gdje hiljade porobljenih Sarajlija kliču u slavu svoga ropstva, svoga poniženja, svoje pripadnosti vicevima o Husi i Hasi.” Ima jedna misao oko koje sam se premišljao, pa je nisam napisao u ovom komentaru, a to je da se mi moramo boriti za svoje izgubljene i otete ljude, da ih moramo otimati od otimača i vraćati bosanskom poretku, baš onako kako je Ilija Jurišić naredio 15. maja 1992. godine:
“Na vatru uzvrati vatrom!”
Jer, Lepa Brena je vatra od poganluka i smrada koja hrli da zaboravom prekrije čistoću uspomene na naše šehide, na sve što smo pretrpjeli od četničke vojske kojoj je ona pripadala i čijoj dejtonskoj suštini pripada i danas. Ona nikada nije učinila ništa konkretno da se ogradi od velikosrpskih zločina i da se izvini za svoje ratno saučesništvo na strani zla. Stoga je ona ista ona Lepa Brena koja je zabavljala i bodrila koljače bošnjačkog naroda.
Otpor protiv njenog osvajanja Sarajeva je antifašisticka obaveza svakog Bosanca i Hercegovca. Demokratija je diktatura pravila, a svaki identitet ima svoja pravila i svoje granice. Nažalost, granica za Lepu Brenu ne počinje na Drini, već povrh Sarajeva. Mi ne smijemo dozvoliti da nam Drina preplavi Sarajevo.

Piše: Fatmir Alispahić