Guantanamo – zlostavljanje i mučenje u ime pravde

Guantanamo i nakon Guantanama guantanamo350Strahovite psihološke torture nad zatvorenicima Guantanama koje su im zauvijek promijenile život. U momentu kada je još uvijek sve neizvjesno o njihovoj sudbini, zatvorenici Guantanama mogu biti sigurni samo u jedno: Do kraja života ćemo biti smatrani teroristima.

Zlostavljanje i mučenje u ime pravde

«Disco» je specijalno mjesto predviđeno za specijalno mučenje zatvorenika Guantanama. Pored ostalih načina mučenja, vrlo dosjetljivim Amerikancima je palo na pamet da je slušanje preglasne muzike veoma bolno, tako da su u zatvorenim prostorijama puštali muziku poput AC/DC, Decide, Eminema, ali i «smirujuću» uvodnu melodiju jedne dječije emisije, do decibela koji su nepodnošljivi.Sada su ti muzičari čija je muzika bila puštana u svrhu torture pokrenuli inicijativu «Nula decibela», te minutom šutnje na svojim koncertima protestuju protiv zloupotrebe njihove muzike, a za 2009. godinu su planirane i brojne akcije.

Pored muzike, primjenjivane su i ostale metode. Tako se pri metodi torture «Waterboarding» zatvoreniku stavljala krpa preko glave koja bi otežavala disanje, a preko toga se stalno sipala voda kako bi se zatvoreniku stvorio utisak da se utapa.Sprječavanje sna, zatim prejaka svjetla, ili preglasna muzika, korištenje droga, pasa, a sve to samo da bi nam se utjerao strah u kosti… ili seksualna zlostavljanja…to je samo nekoliko primjera mučenja, rekao je novinar El Džezire Sami el Hadž, koji je tek nakon sedam godina mogao napustiti Guantanamo.

U pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu

Ebu Omer El-Hamave, 27, rođen u Hami u Siriji, u zatvoru registrovan pod identifikacionim brojem 329, sa svojih 19 godina je napustio svoje rodno mjesto Hama, trbuhom za kruhom. To je bio prvi put da se udaljio od svoje kuće na par kilometara. Po zanimanju mesar, nadao se da će u Iranu naći posao i biti bolje plaćen. Nakon dva provedena mjeseca u Teheranu, Ebu Omer je sa još nekoliko sirijskih iseljenika prešao u Afganistan, gdje su zajedno iznajmili kuću, a on je ispomagao u obližnjoj prodavnici. U Afganistanu ga je iznenadio rat!

Tog dana sam bio bolestan, i otišao sam po lijekove. Na povratku sam sreo jednog Palestinca koji me je upozorio da je vojska Sjeverne alijanse već bila na području gdje sam stanovao. Sjeo sam s njim u auto i krenuli smo prema Pakistanu, kaže Ebu Omer.

U blizini granice su ga uhapsili pakistanski graničari. Pasoš, kao i ostali dokumenti su ostali u njegovom stanu, te su ga za 5000 američkih dolara prodali Amerikancima. Oni su mu gurnuli pod nos neki dokument kojeg su ranije navodno našli na mjestu gdje su bili pripadnici Ell-Kaide. I na osnovu toga, Ebu Omer je prebačen u Guantanamo kao «neprijatelj» i tamo je bez optužnice bio zatvoren od 2002. godine.

Ni na saslušanju nije imao mnogo mogućnosti da dokaže ko je on. Rekli su mu : To si ti, to je tvoje ime! Međutim, ime na tom papiru je glasilo Ebu Omer Muhammed.

Ja se zovem Ebu Omer El-Hamave, i niko u mojoj familiji se ne zove Muhammed, rekao nam je. Ali, o onome šta je tamo doživio ne smije da govori. Po izvještajima Amnesty International i mnogih drugih organizacija za ljudska prava, zna se da su mučenja i torture kao i sporne metode ispitivanja bile uobičajene. Sve ove metode ne ostavljaju fizičke tragove na ljudima, ali su zato psihičke posljedice zastrašujuće i za sobom vuku i emocionalne probleme. Nakon oslobađanja ostaju noćne more, strah i sjećanja koja se ne mogu izbrisati. U mnogim slučajevima se čak i porodice udaljuju od njih, njihova imovina je obično već zaplijenjena, a mogućnosti za zaposlenje skoro i nemaju.

Po istraživanju Univerziteta Berkeley pod nazivom “Guantanamo and its Aftermath” (“Guantanamo i nakon njega”) dvije trećine zatvorenika još uvijek pati, a razlog su upravo te ekstremne izolacije i primjenjivane metoda ispitivanja.

Šta nakon Guantanama?

Život osam bivših zatvorenika koje je primila Albanija nije ništa drugačiji. Njihova želja je samo da normalno žive. Ali, u stranoj zemlji, bez poznavanja jezika, bez porodica i prijatelja to je veoma teško. I u njihovom životu, kao i u životima svih ostalih, utisnut je pečat «Guantanamo». Da li će se ostali moći vratiti u svoje domovine, ostaje neizvjesno. Za 50 zatvorenika nema izbora (uglavnom Kinezi, Alžirci ili Sirijanci) – njima je povratak u te zemlje nemoguć. Ko će ih i kada će primiti, još je neizvjesno. Do sada su se samo Njemačka i Portugal pokazale spremnim da prime zatvorenike zloglasnog Guantanama.

Mnogi moji klijenti su razočarani, prije svega jer godinama čekaju da budu oslobođeni a godinama se ništa ne dešava. 50 ljudi sad čeka samo na to da se neka zemlja izjasni da je spremna da ih primi, izjavila je Emi MacLean, zastupnica zatvorenika Guantanama.

Izvor: Amnesty International