Formalizam u vršenju ibadeta

Namaz po važnosti dolazi odmah iza vjerovanja u Allaha, dž.š. Svaki ibadet ima svoju formu i suštinu.Forma je, u slučaju namaza, da li će se ruke vezati na prsima, ispod ili iznad pupka, da li će se rukama dotaći vrhovi ušiju ili neće, kako ćemo učiniti ruku’ (pregibanje u namazu), itd., dok je suština namaza postojanje osjećaja Njegove neprestane prisutnosti.

Ibadet je osnovni princip zbog kojeg je Uzvišeni Allah objavio svoje knjige i slao svoje poslanike kako bi ljude pozivali Allahu i podsjećali ih kada Ga zaborave i kada se od Njegove upute udalje. Allah, dž.š., kaže: «Naređeno im je da se samo Allahu klanjaju, da Mu iskreno, kao pravovjerni, vjeru ispovjedaju… (El-Bejjine, 5).Osnovni cilj i tajna stvaranja ljudi je da spoznaju svoga Gospodara i da Ga obožavaju: «Džine i ljude sam stvorio samo zato da mi se klanjaju. » (Ed-Zarijat, 56). Iz ovog ajeta vidimo da je glavna zadaća bitisanja na ovom prolaznom svijetu obožavanje Stvoritelja. Međutim, ljudi su od početka stvaranja pa do danas zloupotrijebili ibadet, izmijenili ga u odnosu na njegov izvorni oblik, njegovu suštinu i pravo mjesto, kako razumijevanjem tako i oblikom, kako teorijom tako i praksom. U savremenom dobu javlja se ozbiljan problem u vezi s ibadetom, a to je formalizam. Naglašavanjem forme pri obavljanju ibadeta gubi se prvobitni cilj, istinsko obožavanje Allaha, dž.š. Forma postaje sve više cilj, sama po sebi, a ne sredstvo da bi se došlo do suštine – iskrenog obožavanja Gospodara i odgajanja duše i svijesti. Ibadet možemo posmatrati dvojako:a) Ibadet u općem smislu; svako obavezno (farz), preporučeno (mustehab) i dozvoljeno (mubah) djelo koje čovjek čini radi Allahova, dž.š. zadovoljstva.b) Ibadeti u ograničenom smislu; to su obredoslovni ibadeti čiju je formu, način i sadržaj šerijat propisao i objasnio. Tu ubrajamo namaz, post, zekat i hadždž.Tema ovog rada je ibadet u ograničenom smislu, a njegovi dijelovi su:

• šta je ibadet?
• Formalizam prilikom obavljanja namaza
• Formalizam u postu
• Formalizam u davanju zekata
• Formalizam prilikom obavljanja hadždža
• Zaključak

Etimološko značenje pojma ibadet: Ibadet znači pokornost. To je pobožno djelo, vjerska dužnost, kult, obred.Terminološko značenje ovog pojma: Ibadet je poslušnost Uzvišenom Allahu, predanost i pokornost, osjećaj poniznosti i odanosti, slavljenje i veličanje Allaha, dž.š. sa neizmjernom ljubavi i iskrenosti prema Njemu.Islamski alim Ibn Tejmije je, na osnovu ajeta: «O ljudi, obožavajte vašeg Gospodara» (El-Bekare) upitan: «šta je to ibadet?Koji su njegovi ogranci i da li ukupna vjera potpada pod taj pojam ili ne»? Na to je odgovorio jednostavno i detaljno u svojoj studiji pod naslovom «El-Ubudijjet». On, na samom početku, tog rada kaže: «Ibadet je riječ koja obuhvata sve ono što voli Allah dž.š., i čime je zadovoljan od riječi i djela, vidljivih i nevidljivih. Namaz, post, zekat, hadždž, istinoljubivost i čuvanje rodbinskih veza. Poštovanje sklopljenih ugovora, naređivanje dobra i odvraćanje od zla, borba protiv nevjerstva i licemjerstva, dobročinstvo prema komšiji, siročetu i siromahu i putniku, dobročinstvo prema potčinjenim i prema ostalim živim bićima, dova, zikr, učenje Kur'ana i ostale vrste ibadeta. Isto tako, to je i ljubav prema Allahu, dž.š., i Njegovim poslanicima, strahopoštovanje i obraćanje Njemu, iskrenost u vjeri i strpljivost na Njegovoj odredbi, zahvala na Njegovim blagodatima i zadovoljstvo Njegovom odredbom, oslanjanje na Njega i nada u Njegovu milost, strah od Njegove kazne i sve što je slično tome predstavlja ibadet Uzvišenom Allahu.“ Iz ove definicije vidi se da je širok horizont ibadeta. Tu spadaju ibadeti u ograničenom smislu čiju je formu, način i sadržaj šerijat propisao i objasnio, kao što su namaz, post, zekat, hadždž. Takođe, tu su i razni oblici dobrovoljnog ibadeta poput zikra, učenja Kur'ana, dove… U ibadet spada i lijepo ophođenje, poštovanje tuđih prava, dobročinstvo prema roditeljima, čuvanje rodbinskih veza… Ibadet obuhvata sve ljudske vrline, poput iskrenosti, čuvanja emaneta, pravednosti… Budući da je ova tema vrlo opširna, uže će biti analizirani ibadeti u ograničenom smislu (namaz, post, zekat, hadždž).

Formalizam prilikom obavljanja namaza

Namaz po važnosti dolazi odmah iza vjerovanja u Allaha, dž.š. Svaki ibadet ima svoju formu i suštinu. Forma je, u slučaju namaza, da li će se ruke vezati na prsima, ispod ili iznad pupka, da li će se rukama dotaći vrhovi ušiju ili neće, kako ćemo učiniti ruku’ (pregibanje u namazu), itd., dok je suština namaza postojanje osjećaja Njegove neprestane prisutnosti. «Ja sam uistinu Allah, drugog Boga osim Mene, nema; zato se samo Meni klanjaj i namaz obavljaj da bih ti uvijek na umu bio» (Ta-Ha, 14). Namaz doživljavamo kao uzdignuće, približavanje Allahu. To su trenuci ushićenja, zanosa, mira i najveće radosti kao što je Muhammed, s.a.v.s., često naglašavao. «Moja najveća radost je u namazu». Analizirajući kur'anske ajete koji govore o namazu dolazimo do vrlo interesantnog zaključka da većina tih ajeta govori o suštini a ne o formi namaza. Npr. Allah, dž.š., kaže: «Kazuj Knjigu koja ti se objavljuje i obavljaj namaz, namaz, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno; obavljanje namaza je najveća poslušnost. A Allah zna šta radite» (El-Ankebut, 45). Poznato je da je Muhammed, s.a.v.s., propisao način obavljanja namaza: «Klanjajte onako kako vidite da ja klanjam». Po svemu sudeći, čini se, da ni on nije odredio jedinstvenu formu. Postoje različite predaje koje se odnose na neke detalje u vezi s namazom. Zato i nije prenesen jedinstven način u vezi s obavljanjem namaza. Zbog toga postoje izvjesne razlike u načinu obavljanja namaza između pojedinih mezheba. To nas navodi na dosta čvrst i prilično siguran zaključak da ni sam Muhammed, s.a.v.s., nije pridavao osobit značaj formi. Duboko vjerujemo da su pojedine predaje o nekim detaljima u vezi s obavljanjem namaza nastale tako što je Muhammed, s.a.v.s., zaista na taj način nekada i klanjao. Nije se uvijek držao istih detalja. Tako su i nastale razlike između pojedinih mezheba. Jedni su prihvatili jednu, a drugi drugu predaju, a obje su ispravne.Očito, riječ je o nužnoj proturječnosti koju je nemoguće izbjeći, jer predstavlja sastavni dio našeg života i suštinu našeg razvoja. To je vid i način postojanja. Sve se javlja samo u određenoj formi.Dakle, forma i suština su u uzajamnoj vezi. Jedna bez druge ne mogu. Forma je sredstvo da bi se stiglo do suštine, ali problem nastaje kada je forma sama sebi cilj, kada se u njoj izgubi suština i kada ona postane prazna, bez smisla. Nažalost, u današnje vrijeme, u slučaju mnogih vjernika, namaz predstavlja puki formalizam, niz određenih mehaničkih radnji. Ono što je formalno dobilo je ulogu bitnog a ono bitno je zapostavljeno. To je jedan od savremenih problema koji treba rješavati pravilnim odnosom prema namazu. Mnogo je ljudi koji obavljaju namaz ali namaz ne ostavlja traga na njihovoj duši i njihovom ponašanju. Samo istinskom predanošću Allahu, dž.š., može se postići željeni cilj.

Formalizam u postu

Post je ustezanje od jela, pića, ružnog govora, sklapanja braka…Terminološko značenje: Svjesno (s nijetom), stvarno ili formalno-pravno suzdržavanje od svega onoga što kvari post (Primjer pravnog suzdržavanja je kada osoba pojede nešto iz zaborava u toku posta. Ta osoba je pravno postač, na osnovu odredbe Zakonodavca po kojoj post osobe koja je pojela nešto iz zaborava nije pokvaren) tokom cijelog dana, od pojave zore do zalaska Sunca.Svi propisani vjerski obredi teže izgradnji ljudske ličnosti, a jedan od njih je i post koji ima važnu ulogu u ovoj misiji. Post, osim što teži ispoljavanju poslušnosti vjernika Allahu, dž.š. teži, također, tome da učini da vjernikovo vladanje bude u skladu s moralnim principima islama, a ne sa svojim hirovima i tjelesnim požudama. U ovom kontekstu možemo shvatiti značenje bogobojaznosti u riječima Uzvišenog Allaha kojim nam pojašnjava mudrost obavezivanja postom: «O vjernici, propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili»! (El-Bekare, 183)

Muhammed, s.a.v.s., skreće pažnju vjernicima da se ne zadrže samo na formi posta nego da vode računa i o njegovoj suštini, a to je da se postignu bogobojaznost – et-takva. Spomenut ćemo samo neke hadise koji govore o cilju i suštini posta.Ebu Hurejre prenosi da je Allahov Poslanik Muhammed, s.a.v.s., rekao: Allah Uzvišeni je rekao: «Svako čovjekovo djelo pripada njemu, osim posta. On pripada Meni i Ja posebno za njega nagrađujem.»«Post je štit, pa kada neko od vas posti neka ne govori bestidne riječi i neka se ne dere, a ako ga neko opsuje ili napadne, neka kaže: Ja postim. Tako mi Onog u čijoj je ruci Muhammedova Duša, zadah iz usta postača Allahu je bolji od mirisa miska. Postač ima dvije radosti: prilikom iftara i prilikom susreta sa svojim Gospodarem.Ibn Madže bilježi predaju od Ebu Hurejrea, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: «Ko se ne prođe lažnog govora i postupka po njemu Allahu nije potrebno da ostavlja jelo i piće. »Također, Ebu Hurejre prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: «Mnogi koji poste od svog posta nemaju ništa osim gladi i žeđi; i mnogi koji noću ustaju da klanjaju, nemaju od toga ništa osim nesanice.» Dakle, post ne treba shvatiti samo kao ustezanje od jela, pića i ostalih užitaka. Treba da postimo svojim očima na način da ne gledamo u ono što je Allah, dž.š. zabranio, da postimo svojim ušima na način da ne slušamo ono što je Allah, dž.š., zabranio da se sluša i, na kraju, da postimo cijelim svojim bićem potpuno se predajući svome Gospodaru. Zatim, post se ne smije shvatiti kao puko odricanje i bježanje od materijalnih dobara, niti kao puko suprotstavljanje nagonima. Takav post ne bi imao nikakvog drugog smisla osim, kako je to divno rekao Muhammed, s.a.v.s., praznog gladovanja i žeđi. Post nije bježanje od materije i pasivno povlačenje ispred nje. Post predstavlja aktivan odnos prema njoj, tako što se materiji daje njen pravi status sredstva, a ne status cilja. Ona mora biti podređena čovjeku i služiti višim ciljevima života. Ona nije data prvenstveno radi uživanja, nego radi održavanja ljudskog roda i postizanja viših ljudskih vrijednosti.Post nam pomaže da savladamo sami sebe, da postanemo gospodari strasti i stvari, a to je zaista veliko. Davno je rečeno da je najveći junak onaj koji savlada sebe. Muhammed, s.a.v.s., je rekao da je borba sa samim sobom mnogo teža nego borba s neprijateljem u ratu. Najteže je sebe savladati i ukrotiti životinje u sebi.

Formalizam u davanju zekata

Riječ zekat u arapskom jeziku ima značenje rast i čistoća. Terminološki, zekat je davanje u posjed određenog dijela imovine siromašnom muslimanu kojem je potrebna. To podrazumijeva prestanak bilo kakvog korištenja od osobe koja ga daje, i to u ime Allaha, dž.š. Dakle, forma zekata ogleda se u izolovanju određene količine imetka koji je pregodinio od imućne, punoljetne osobe. Muhammed, s.a.v.s., nam sugeriše da se ne zadovoljavamo samo formalnim izvršavanjem ovog propisa jer taj čin mora biti s namjerom približavanja Allahu, dž.š. čak nije zadovoljan da ga izvršavamo mrzovoljno, preko srca. Ebu Umame prenosi da je Allahov poslanik, s.a.v.s., rekao: »Bojte se Allaha, dž.š. klanjajte pet dnevnih namaza i postite mjesec ramazan. Dijelite zekat sa zadovoljstvom, čisteći na taj način svoj imetak i svoju dušu. Budite pokorni zapovjednicima (kojima ste potčinjeni i koji se zakona drže) pa ćete ući u Džennet vašeg Gospodara».Poslanik, s.a.v.s., nas stimuliše da činimo dovu prilikom davanja zekata riječima: »Kada dajete zekat, ne zaboravite nagradu zbog činjenja tog dobrog djela, pa kažite: Allahu, učini nam ga dobitkom, a ne učini nam ga gubitkom».Govoreći o ciljevima zekata Jusuf Kardavi kaže: »On je čistoća za dušu bogataša od prezrene pohlepe». Ta opasna psihička mahana vrlo često dovede do prolijevanja krvi, gubljenja časti i dostojanstva i do izdaje, i neće uspjeti pojedinci i zajednice kojima ovlada pohlepa: »A oni koji se uščuvaju lakomosti, oni će sigurno uspjeti» (El-Hašr, 9). S druge strane, on je čišćenje duše siromaha od zavisti i pakosti prema bogatom: «Koji blago gomila i prebrojava ga, i misli da će ga blago njegovo besmrtnim učiniti» (El-Humeze, 2-3).Uloga dobročinstva je da se pridobije naklonost ljudskog srca, kao što je uloga uskraćivanja da ispuni srca onih kojima je nešto uskraćeno mržnjom i pakošću.

Formalizam prilikom obavljanja hadždža

Jezičko značenje: odluka, suzdržavanje, dolazak.Terminološko značenje: hadždž znači posjetu Kabi radi obavljanja određenih obreda, u određeno vrijeme i pod određenim uslovima.Hadždž je velika duhovna riznica iz koje se musliman opskrbljuje, puneći svoje grudi bogobojaznošću, jačajući svoju pokornost i kaje se zbog počinjenih grešaka; on iz te riznice crpi ljubav prema Allahu, dž.š., i Njegovom Poslaniku s.a.v.s., i prema onima koji ga pomažu i slijede ono s čim je on došao; ta duhovnost u muslimanu budi osjećaje bratstva prema pripadnicima njegove vjere u svakom mjestu u njegovim grudima pali vatru ushićenosti prema vjeri i vatru ljubomore prema njenim svetostima. Sveta zemlja i uspomene u vezi s njom, obredi hadždža i uticaj koji oni imaju na čovjeka, snaga zajedništva i njen utjecaj na misao i ponašanje… Sve to u dubini duše muslimana ostavlja dubok trag i on se s tog puta vraća čistijeg srca, ljepšeg ponašanja, te s čvršćom odlukom da radi dobro i da odbaci sve izazove zla. što je hadždž iskreniji prema Allahu i njegov utjecaj na budući život muslimana je jači, jer ova duhovna i emocionalna snaga pokreće njegovu moralnu stranu. Čak ga formira kao drugo biće pa on izgleda kao novorođenče, te on kroči u život kreposno i neporočno.Ebu Hurejre prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: «Ko obavi hadždž, a pri tome nije ružno govorio niti grijehe činio, vraća se čist kao na dan kada ga je majka rodila. Dakle, odredbe hadždža ne treba shvatiti samo kao formalno određene mehaničke radnje. Svaka od njih ima, osim formalnog, i dublji, duhovni karakter. Kada obilazimo oko Kabe prisjećamo se da je to Allahova, dž.š., kuća koju je sagradio Ibrahim, a.s., sa svojim sinom Ismailom, a.s. Trčanje između Safe i Merve evocira uspomene na Hadžeru i njenog sina Ismaila, a.s. Bacanje kamenčića na Mini je oživljavanje sjećanja na događaj kada je Ibrahim, a.s., poveo sina Ismaila, a.s., da ga prinese kao žrtvu. šejtan je pokušao odvratiti Ibrahima, a.s., od te nakane pa ga je Ibrahim, a.s., otjerao bacanjem kamenčića. Bacanje kamenčića, osim formalnog karaktera, simbolizira borbu čovjeka protiv destruktivnih sila u njemu koje ga vuku u grijeh. Kada hadžija baca kamenčiće na šejtana, time on gađa i šejtana u sebi. To treba doživjeti kao iskreno kajanje i vraćanje Allahu, dž.š. Husein Đozo, govoreći o formi hadždža kaže: «Ja ne poričem značaj forme. Hadždž ima svoju savršenu formu. Ta se forma mora čuvati, ali iza svih tih formalnih propisa, i iza svakog detalja forme krije se velika misao koja se ne smije u formi izgubiti i zanemariti, što se sada čini.

Zaključak

Danas se muslimani u svijetu nalaze u vrlo teškom stanju. Postoje brojni uzroci i razlozi koji su doveli do toga. Svakako, jedan od tih uzroka je prisustvo formalizma pri obavljanju ibadeta. U periodu dekadence i krize duhovnih vrijednosti religioznost se zadržala samo u formi, riječi i jeziku. Prema islamskom učenju, ibadet u širem smislu obuhvata svaku korisnu aktivnost i svako korisno djelo. Ustvari, to je smisao ibadeta i pobožnosti. Ono što mi, prema fikhskoj terminologiji, nazivamo ibadetom, pedagoško je sredstvo da bi se čovjek usmjerio i aktivirao na polju korisne društvene i opće ljudske aktivnosti. Ako se namazom ne postiže takav efekat, ako on ne usmjerava i pokreće tu funkciju, tj. ne pokreće na dobro, onda to i nije ibadet. Namaz je, u tom slučaju, izraz lažne, prazne i licemjerne pobožnosti.Poznato nam je da islam veoma oštro osuđuje lažnu i formalnu pobožnost. Prava pobožnost i odanost Allahu, dž.š. ispoljavaju se isključivo putem korisne društvene aktivnosti. Islam traži da svaki posao i svaka aktivnost počinje s Allahovim, dž.š. imenom, da se preduzima u ime i radi Njega, kako bi se postiglo Njegovo zadovoljstvo. šta to ustvari znači? Znači li to izgovarati formulu Bismillah, određene riječi i ništa više? Zaista, mnogi tako misle i tako se ponašaju. S Allahovim, dž.š. imenom počinjati posao i u Njegovo ime raditi ne znači niti može značiti išta drugo do rukovoditi se najplemenitijim pobudama i najuzvišenijim motivima, isključujući sebičnost, gramizljivost, špekulativne i licemjerske namjere. Nadamo se da će muslimani vjernici promijeniti svoj odnos prema činjenju ibadeta, napuštajući verbalizam i formalizam i iskreno se pokoravati Allahu, dž.š.

Novi horizonti